Vinska priča

Dramatičan sadržajni zaokret u uređivačkoj politici Vinske priče

Kako smo od “Svinjske” postali “Konjska priča”

Pirotehnička sredstva druge klase praskajući prekidaju zatišje malomještanskog otočkog predvečerja i svojom iritantnom kakofonijom nedvosmisleno najavljuju posljednje dane godine koja klizi kroz nagomilane oblačine, koji su se odbili od Učke i tmasto se valjaju do Velih vrata. Dogorjele su sve četiri svijeće na vijencu Došašća, otpjevan je “Kyrie eleison” i “Božić je judi”, a “Na dobro van Mlado leto” samo što nije došlo. Tuče južina po stijenama Šotoventa, u Zagrebu kaže Kum lagano sipi, baš kao što sipe posljednji sati 2011-e.

Recesijska, godina kulminacije krize, prelomna godina u kojoj su se ljuljaju valute i vlade u manje više svim zemljama, godina u kojoj smo i mi promijenili vlast. Lagani postizborni optimizam, koji se osjeti na ulici i u kolumnama “dodvorivača” vlasti, zahvatio je i dijelove vinske scene. Nova je vlast kažu “kompetentnija”, stručnija, kulturnija, razumije vino i sklonija je dati podršku vinarstvu i vinogradarstvu. Gotovo da bih se složio s tom procjenom, no isto je tako vjerojatno da će vinari i njihovi problemi biti “osmo prase” nove vlasti, čija će dobra volja i razumijevanje ustuknuti pred ostalim i objektivno težim i politički unosnijim problemima, posebno kad poispadaju svi kosturi ostavljeni po ormarima vlasti koja je otišla. Nećemo o tome kakva je bila vlast, no kakva je bila godina koja upravo završava?

Klimatološki —

— posebna. Mnogi vinari tvrde da nikada nisu berbu obavili ranije. Cvatnja je krenula dva do tri tjedna ranije, a tako se i bralo. Grožđe je bilo uglavnom zdravo, a ti su uvjeti vrijedili za čitavu Hrvatsku (za razliku od na pr. 2010. koja je bila jako loša berba u Istri i Slavoniji, ali ne i u Dalmaciji). Načelno trebamo očekivati dobra vina, uz zadovoljenje barem dvaju uvjeta: 1. Da je berba obavljena na vrijeme i izbjegnut efekt “prekuhanosti”, prvenstveno kod bijelih i 2. Da se tehnološka (šećeri i kiseline) zrelost podudarala sa fenolnom (koštica, tanini..), kod crvenih sorti.

Tržišno —

— prilično neinteresantna. Bazna bijela vina koja su izlazila na tržište iz berbe 2010. pokazala su da je većina naših vinara sposobna svojim znanjem amortizirati lošu godinu, no vina su bila korektna i ništa više. To je glavni razlog da su se na svim listama najboljih vina koje se ovih dana objavljuju uglavnom pojavljivala vina iz prethodnih berbi. Slično je bilo i za našim blagdanskim stolom i čašama. Uglavnom poznata imena iz prijašnjih godina uz potvrdu vrijednosti provjerenog majstora iz Brajki, Giorgia Clai-a. Par mjeseci nisam pio Sv. Jakov 2009 i ovih je blagdana zasjao u punom sjaju. Kao savršen pratitelj tučenog bakalara na bijelo, Siglo VI i najviše kao samostalan užitak. Krasno se razvija, još uvijek je alkoholno, strukturirano i moćno, no vino dugačko, duboko i gotovo vanvremensko. Za nijansu tuče u fotofinišu Tomčevu Amforu iz 2007.

Kod crnih slična situacija. Nakon ekscesne dvije boce Brombonera 2009 na slijepoj degustaciji kod Trapana, u zadnjih sam mjesec dana vrlo često bio u prilici kušati i piti Brombonero 2009 iz Magnuma i običnih boca, što se dogodilo i za skorašnjih praznika. Još jedno Claijevo vanvremensko vino, s izuzetnim potencijalom starenja i potvrda da je 2009. bila kulminacija sinergije izuzetne godine i razvoja Clai-a kao vinara. Obzirom da smo suočeni s procjenom i osjećajem da Clai može i bolje (a tko ne može?…), gdje je kraj tom talentiranom vinaru?!!!

Kod uvoznih vina najznačajniji je događaj mogućnost uvoza dugomaceriranih ili dugoodležavanih (Kante) vina s talijanskog i slovenskog Carsa (Krasa) i Collia (Brda), kvalitetan portfolio bijele burgundije i kvalitetan Sancerre o kojem smo pisali, i vina kultnog moselskog vinara Clemens Busha. Osim toga par dobrih šampanjaca malih proizvođača, nešto novosvjetske konfekcije i ovdje se igra na sigurno i na “stara”, provjerena imena. Kriza je poharala i uvozničke redove i uočavamo trend odustajanja od uvoza mnogih vina.

Rentabilnost —

— Pad prodaje i ukupnog prihoda je značajan. Vinariji Krauthaker pada prihod za oko 20%, a vinariji Anton Katunar za oko 63%, a riječkom Istravinu u odnosu na 2006. godinu prihod pada četiri puta! Vinarija Vinoplod iz Šibenika, vinarija Zdjelarević i Đakovačka vinarija za 2010. bilježe gubitke (Izvor Nacional od 20.12 2011.) Naša je procjena da je pad ukupnih prihoda u 2011. nastavljen i da je prosječno oko 30% u odnosu na 2010. i da će se nastaviti i u 2012.

Procjena 2012.

“U se i u svoje kljuse” je stara narodna, koja preostaje vinarima, kao nešto što je izvjesno, dok država ne skine (ili možda i doda!!!) par vreća s kola, koja će uzbrdicu kojoj se ne nazire kraj, učiniti lakše ili barem brže savladivom, a vinarima odrediti da li će se kao vlasnici kljuseta osjećati kao Sizif, Kaligula, Don Kihot ili Talični Tom.

Kvaliteta vina, rad u vinogradu, učenje, obrazovanje, kvaliteta vina…. i onda nešto marketinga, koji najčešće dolazi sam po sebi, nakon ispunjenja prvog uvjeta, univerzalni su odgovor, posebno valjan u kriznim vremenima, za malog vinara. Orijentacija na lokalno i/ili turističko tržište, prodaja kroz kušaone i “vinske staze”, a na globalnom tržištu bijeg od baznih niša i ulazak u premium. Okretanje izvozu na principu koncentričnih krugova. Taj model omogućit će vinaru zadržavanje ili vrlo malo smanjenje prosječne prodajne cijene. U protivnom, posebno ako se zadrži u baznom segmentu i pretežno na hrvatskom tržištu, treba očekivati pad prodajnih cijena, posebno onih za bocu od 0,75 litre s kapicom i plutenim čepom.

Oni opterećeni kreditima nešto će teže realizirati gornji model i vjerojatno će ili potencirati ulogu marketinga ili tražiti strateškog partnera. Dosta će vinarija promijenit vlasnika i/ili otići u stečaj.

Osim procesa samoudruživanja, koji je manje više završen, vinari trebaju iznjedriti općeprihvaćeni “Strateški plan marketinga za sljedećih barem 10 godina”, kao genovu za hvatanje vjetra od strane Vlade, koja bi trimanjem glavnog jedra dovela vinarsku jedrilicu pred domaće i porte elitnih svjetskih marina. Osim izvoznog marketinga taj bi plan trebao sadržavati akcije i plan njihovog financiranja na domaćem tržištu za generiranje novih potrošača.

Značajan posao ostaje za odraditi vinarima na tržišnoj pripremi za 2013. kada će pasti barijere za uvoz zapadnih vina na naše tržište, a našim izlaskom iz CEFTE, povećati se one za plasman naših vina na tržište bivše Jugoslavije. U tom smislu čini nam se da istarski i dalmatinski vinari malo kaskaju za prvenstveno slavonskim kolegama. Ako znamo da je potrošnja u vinarskim zemljama izrazito regionalno orijentirana i da će kupac ako ima izbora u približnom cjenovnom razredu, uvijek posegnuti za lokalnim proizvodom, tada već danas dovoljan broj graševina u litarskom pakovanju u rangu cijene od 19-20 kn predstavljaju čini nam se dobar instrument za poništavanje efekta uvoza jeftinih vina. To kod malvazije i plavca nije slučaj. Slična je situacija i s neuvođenjem navojnog zatvarača u segment tržišta od 0,75 lit i 35-40 kn cijene s PDV-om. Nema, osim istina legitimnog principa “dok ide, ide” nijedan racionalan razlog protiv masovnijeg uvođenja navojnog zatvarača u taj tržišni segment.

Čestitka

Eto dragi čitatelji, prođe godina i pet mjeseci naše i vaše Vinske priče. Preko stotinu naših objava, koje smo objavljivali prvog mjeseca češće, a nakon toga svakog, baš svakog ponedjeljka u 6:00. Zbog tog smo principa vjerojatno ponekad gubili na kvaliteti teksta, pravovremenosti, vjerodostojnosti, no kao i sve u životu to ima i dobrih strana. Nadamo se da smo vam i time pokazali našu strast, ozbiljnost i organiziranost. O presudnoj stvari, kvaliteti objavljenog, sudite sami i nadalje. Tako i ovog, prvog ponedjeljka u 2012. Želimo da vas on zatekne i ostavi u dobrom zdravlju, dobrom raspoloženju i dobre volje. Vinskoprički trojac bez kormilara, cilja, vesala, jedara ali sa čašom i dekanterom želi vam da ovinite sve dane, ozračite sve mjesece i istaložite sve uspomene iz prethodnih u 2012. Živjeli!!!

[wdgpo_plusone]