Sassicaia, 1990
“Talijanski vinoljubac luta pustinjom i ugleda bocu. Otvori je i iz boce izađe duh koji mu predloži ispuniti tri želje za uzvrat što ga je oslobodio. Vinoljubac raširi usne u osmjeh i zaželi butelju Sassicaie iz 1990 koja će uvijek biti puna. Stvori se butelja, vinoljubac počne piti i stvarno, butelja ostaje stalno puna… Duhu pomalo dosadi i već pripitog vinoljupca upita želi li još nešto kako bi otišao. Na to će vinoljubac pijanim glasom: daj još dvije ovakve hik butelje, pa si hik, slobodan.”
Vrlo se rijetko događa (osim u Bordeauxu), da se kroz ime jednog vina identificira i vinar i “regija proizvodnje” a samo ime vinarije u principu je skoro pa anonimno. Takav primjer je “Tenuta San Guido”. Posjed (tenuta) se nalazi desetak kilometara od mora u općini Bolgheri, nešto južnije od Livorna u prekrasnoj Toskani. Ovdje se udomio, porijeklom od jedne stare “plemićke” obitelji čija povijest datira još iz “rimskog doba”, Marchese Mario Incisa della Rochetta (1899-1983). Teret koji ga je pratio na početku “karijere” bila je bibliografija njegovog pradjeda Leopolda Incise o tada najvažnijim talijanskim i internacionalnim sortama vinove loze koji se protivio “internacionalizaciji” Toskane. Još kao mladi student agronomije u Pisi, sanjao je Marchese napraviti jedno “veliko” vino a uzor su mu tada već bila poznata bordoška vina. Bio je to dovoljan razlog da na kamenitim padinama pokraj dvorca Castiglioncello 1944. god. posadi prve nasade cabernet sauvignona i krene u eksperiment koji će promijeniti talijansko vinarstvo. Prvo vino proizvedeno je 1948. no sav Bachusov nektar (osim nešto boca ostavljenih u arhivi) do početka 60tih popio se na posjedu. Prepoznajući potencijal koji je imao u bocama 1965. sade se još dva vinograda sa cabernet sauvignonom i nešto cabernet franaca. No tržište je na prvu bocu moralo čekati… Tek na nagovor i pritisak sina Niccolò-a i tada već poznatog rođaka iz Firence Piera Antinoria, odlučio je Marchese izaći na tržište sa svojim “draguljem”. Nazvana po kamenju (Sassi) kojeg je vinograd prepun, prva Sassicaia izlazi na tržište sa godištem 1968. Za tadašnje prilike vrlo netipično i čudno talijansko vino vrlo je brzo očistilo put ka samoj “špici” i takoreći preko noći postalo pravi vinski kult. Dugo godina prodavano kao “vino da tavola” može se reći da je i “najskuplje i najtraženije” talijansko vino bilo – stolno! Nakon smrti oca, Niccolò premješta punionicu u Bolgheri (do tada je Sassicaiu punio i komercializirao Piero Antinori) i nedugo zatim Sassicaia dobiva svoju “podapelaciju” u Bolgheriu i postaje DOC i to jedini talijanski DOC sa samo jednim vinom!
No sve te informacije pročitati ćete negdje na webu ili u svakom od časopisa koji piše o vinu i kultnim vinarijama. Ništa novog ne mogu napisati jer povijest ovog posjeda koji uz ostalo glasi i kao najbolje uzgajalište konja u italiji, nitko ne želi promijeniti i ne događa se ovdje niša novog… osim vina…
Svaka je berba za sebe, svaka godina drugačija… kult živi, a razlog je samo neprikosnovena pažnja i kvaliteta proizvoda koji budi emocije…
Takvo što dogodilo mi se pri nedavnoj degustaciji u Beču, opet Palais Coburg i prekrasni ljudi kojima vino nije samo motiv za ispijanje bezbroj butelja već tema za diskusiju i učenje. No vratimo se Sassicaii…
Večer posvećena talijanskim “legendama” malo me razočarala bez obzira što su Lynne Sherriff (MW) i Frank Smulders (MW) pokušavali naći odgovore za “internacionalno” poznate vinarije i vina koja su odlučili predstaviti. Sve je to tehnički do savršenstva odrađeno no falilo je duše, emocije koja će me odmah vezati nekom nevidljivom silom za “tu bocu”… I dok su se izmjenjivale “tražene” butelje a komentari postajali glasniji u čaše je pred sam kraj stigao par kojeg bi svi voljeli imati ispred sebe… Masseto 2005 vs. Sassicaia 1990… Već sama boja i gustoća odavala je koncentraciju Masseta kraj kojega se Sassicaia činila nekako “tanko”… No istina je sasvim drugačija! Došla je, uhvatila me i prikovala za sebe ta prekrasna rubinskocrvena tekućina s laganim granatnim odsjajem na rubovima stara preko 20 godina i u svojoj punoj snazi isprala sva do tada kušana vina koja se priklanjaju trendovima i traže široke mase. I dok je Masseto svojom masivnošću vrlo jednostavno zarađivao bodove Sassicaia se provlačila nekako ženstveno, s puno stila i sakrivenih draži i svakim trenutkom postajala sve veća i veća ostavljajući “grdosiju” iza sebe. Na nosu prvih par minuta djelomično intenzivno a zatim eksplozija mirisa koji krase samo pojedina vina… Voćno, začinsko, nešto tercijarnih aroma, djeluje svježe i vrlo ugodno… tamno bobičasto voće isprepleće se sa mirisom na rogač, šljivu, tamnu čokoladu a onda niotkuda iskače nota na crni papar i eukaliptus…
Enormno kompleksno…
U ustima suho, toplo, mekano, srednje punog+ tijela, vrlo ukusno, harmonično i nevjerojatno elegantno. Pogled ka prijatelju kraj mene i jednostavan zaključak – veliko! Nakon 80 sekundi prestao sam brojati dužinu a u tom prekrasnom završetku dominirala je nota na zrelo rekao bih slatko grožđe s odlično izbalansiranim taninima i mineralnom niti koja izaziva divljenje…
Dvadeset godina – i još tako mlada… Možda sada u ovim blagdanskim danima možemo ipak pronaći neku bocu, 90tu ili 86tu možda, koja će nas vjerujte mi posebno obradovati svojom mekoćom i kompleksnošću koju pokazuju samo veliki Bordeauxi… Koliko je malo u biti potrebno da bi se osjećali ispunjenim… tako malo…
[wdgpo_plusone]
26 prosinca, 2011 at 13:02
Izvrsna recenzija.Prava poetika. Kao da pises o zeni. Mladoj zeni.
Sretan i blagoslovljen Bozic.
26 prosinca, 2011 at 14:26
U ustima suho, toplo, mekano, srednje punog+ tijela, vrlo ukusno, harmonično i nevjerojatno elegantno. Pogled ka prijatelju kraj mene i jednostavan zaključak – veliko!
Nije mi to asocijacija na mladu ženu.
26 prosinca, 2011 at 17:49
Sviđa mi se Vaše pisanje a najviše iskrenost, predanost i osjećaji koji se naziru između redaka. Hvala i sretan Božić
Anita
27 prosinca, 2011 at 22:47
Lijepa recenzija o velikom vinu, nema sto, samo nigdje ne vidim cijenu ?!? Prosvrljao sam malo po netu i nalazim cijenu od 230 – 399 Eura po boci u maloprodaji. Cini se, prigodno vino za prosjecnog hrvatskog ljubitelja vina… Mislim, zaslugom mog dobrog prijatelja, imao sam priliku prije neku godinu kusati taj nektar. I stvarno bi bilo proseravanje, govoriti nesto protiv tog vina. No cemu sluzi recenzija o vinu kojeg ce u hrvatskoj piti mozda 100 ljudi ? Znam, zalosno je pricai o lovi kada pricamo o uzitcima, no nazalost, realnost je surova.
28 prosinca, 2011 at 11:36
njam,njam…like! 😉
Piero Incisa della Rocchetta i u Argentini čini čudesna vina…meni one of the best PN ever
http://www.bodegachacra.com/
29 prosinca, 2011 at 13:30
Mile, za se ostalo tu je vinopija. 😉
31 prosinca, 2011 at 22:09
Stvarno jesam Filipe 😉 Čak mislim da je neko recentnije godište Sassicaie kod mene u komentarima bilo za 2 kune i nešto butelja… netko je krivo stavio zarez od tisućice na web shopu 🙂
Ili ispravnije nego slutimo 😉
1 siječnja, 2012 at 22:09
nije mi jasno zašto ne pisati o massetu, sassicaiji i sličnim vinima.. ako si ljudi mogu priuštiti u čemu je problem.. jasno mi je da ljudi ne piju Le Pin svaki dan, ili Cheval Blanc i slično, ali, Sassicaia, Ornellaia, se više nego dobro prodaju i u Hrvatskoj, a u Italiji su redoviti na vinskim listama i osrednjih restorana..
nažalost, ja ne poznajem polovicu vina kod Vinopije, i ne komentiram ih. nije mi žao stisnut zube i dat više novaca za jednu dobru butelju, nego popit 10 u kojima ne uživam…
3 siječnja, 2012 at 12:17
pa tko uopće može istinski uživati u butelji ako ne zdrobi bar 200 EUR za nju… da nije 200 EUR ne bi valjala… notorne su stvari da Toskanci osobito cijene samo “Supertoskance” jer su ta vina dio njihovog identiteta, tradicije i kulture vinarenja i spremni su platiti i više samo da ne ode u izvoz ili omraženim turistima… da je nama taj terroir da odgojimo koji Plavac isto bi ga mogli naplatiti bar 500 EUR pa makar u protuvrijednosti u kunama 😉
3 siječnja, 2012 at 16:38
Jedna butelja u kojoj uživaš od 200 EUR ili 10 butelja po 20 EUR u kojima također uživaš. Puno je ”napornije” doći do potonjih, ali po putu i na cilju dobiješ – širinu 🙂
3 siječnja, 2012 at 16:50
…širinu remena k tome 😉 Da ne pilim o važnosti puta u odnosu na dolazak do cilja, dodao bi da je taj put i preduvjet uživanja u istinski skupim buteljama koje zbog raznih razloga ne mogu biti jeftine. (Pri tom nužno ne mislim uopće na Supertoskanca)
3 siječnja, 2012 at 17:14
Taj put je svojevrsna evolucija i čini mi se prirodan, da ne kažem nužan, za kasnije prihvaćanje i shvaćanje novih vina (kao i onih u retrospektivi). Dakako, cilj je vječito nadohvat ruke. 🙂
3 siječnja, 2012 at 20:27
…slažem se patti & vinopijom – taj put je važan.. jer je ispijanje le pina, vega sicilije, la tache-a i sličnih, koliko god novaca netko imao, besmislen ako taj put nije prevaljen brojnim ”jeftinijim” vinima.. (ne govorim o cijenama namjerno, nije bitno..).
mene je zagolicao taj početni komentar : ”No cemu sluzi recenzija o vinu kojeg ce u hrvatskoj piti mozda 100 ljudi?”… kaj to znači?? ako sam automobilski freak trebao bi čitati samo o autima do 10 soma eura? jer su ovi od 50 000 preskupi i ima ih tek ”100” ljudi??
i vinopija, molim te, nisam te ni slučajno htio obezvrijediti ili umanjiti lik i djelo hrvatskog Gary Vaynerchuka :)komentarom da na tvom blogu ne komentiram vina koja nisam pio.. smatram to poštenim. nemam što reći o janku ili gavriloviću kad to nikad nisam pio (npr.)..bez obzira koliko koštaju.. nadam se da kužiš kaj mislim..
@Patti: ”Puno je ”napornije” doći do potonjih, ali po putu i na cilju dobiješ – širinu” – to je to! tako i sam razmišljam..Pozdrav obojici, i molba Carlosu da češće piše o ”ovakvim” vinima
3 siječnja, 2012 at 21:19
@wineandfood: E a mene je zagolicala usporedba sa autima izmedju 10 000 i 50 000 Eura. Ako gore navedeni izvori kazu da bi se dobro vino moglo popit i za 20 Eura (sto i sam tvrdim) onda bi Sassicaia trebala biti 20X skuplja i onda bi ona bila auto od 200.000 Eura. Ajmo reci jedan Mercedes SL 600 Full Optional ili sto bi rekli auto non-plus ultra. Evo neka se ne naljuti nitko no reci cu samo: Koliko je tesko napisati recenziju o vinu o kojem cemo samo o superlativima uzevsi u obzir da mu je takva i cijena ? I ta spika “Put je cilj” isto tako nema neku osnovu. Mozda ovima koji misle da ce na svakih 10 Eura dobit malo bolje vino ? Zao mi je ali to nema veze sa zivotom… Jer medju cijenovnim klasama vina ima “lova u mutnom” koliko hoces. Uzeti cu za primjer precijenjena francuska vina, oni koji su probali, znaju sto govorim, odnosno sto pisem. Sve se na kraju svodi na culo okusa i mirisa. A to ili imas ili nemas.
(Izvinjavam se onima koje je zasmetalo to sto sam podcijenio prosjecnog hrvatskog vinskog potrosaca, no posljednji Bareticev tekst daje mi za pravo jer kaze o prodaji domacih vinara u HR; “Naša je procjena da je pad ukupnih prihoda u 2011. nastavljen i da je prosječno oko 30% u odnosu na 2010. i da će se nastaviti i u 2012.”)
No dobro, mozda sam se prevario ja (a i Darko) pa je potrosnja “prosjecno dobrih vina” pala i premjestila se u segment visoke klase. Jer znaju ljudi koji kazu da ce radije stisnut zube, uzet npr. Sassicaiu nego 10 butelja od po ca. 30 Eura u kojima nece uzivat… Filozofski gledano, kakva je to uzivancija ako si prije kupovine morao stisnut zube…?!?
3 siječnja, 2012 at 21:54
🙂 joj.. nisam govorio o cijenama vina, koliko vidim..al dobro, kad se mora. zašto za 20 eura..pa ima vrlo lijepih vina i za 5 eura.. i ako je Sassicaia = Mercedes SL 600, što je onda Bugatti Veyron od 2.000.000. eura među vinima?? Neki Romanee Conti iz 70-tih ili Rothschild 1945.? 🙂
i ako put nije cilj, kaj je onda cilj, doć do Bugatti Veyrona ili Paganijeve Zonde??
Mile, poštujem i vaše mišljenje, iako, drugačije razmišljamo.
3 siječnja, 2012 at 22:29
Evo i mene zagolicala ova usporedba s autima: što ti vrijedi taj Mercedes ako ga ne znaš dobro voziti, ako ga ne osjećaš u vožnji, ako ga svako malo ogrebeš dok parkiraš, ako jednostavno nisi spreman na takav automobil (a uvjeren si da jesi spreman i uvjeren si da si bogomdan vozač baš za taj bolid jer njegove performanse, ugled i cijena baš to sugeriraju, a i sam sebi si super jer ga baš ti voziš). Sassicaia kao Mercedes SL600 – tko vozi nek izvoli 😉
”I ta spika “Put je cilj” isto tako nema neku osnovu. Mozda ovima koji misle da ce na svakih 10 Eura dobit malo bolje vino ?” Čini mi se da niste shvatili poruku. Tko je uopće rekao da kvaliteta raste proporcionalno s cijenom? Ja vjerujem da po putu treba kušati puno toga, ovoga i onoga, ovisno kako putujete, s kim putujete, kamo, u kakvoj ste prilici, imate li vodiča, imate li dobru intuiciju, imate li koncentraciju, strpljenja i sličnih ”bajkovitih” parametara, a sve to bi u konačnici moglo pomoći da se jasnije i kvalitetnije sagledaju neka buduća i prošla vina. Iskustvo što različitijih popijenih boca nije faktor koji se treba odbaciti, pa makar ta vina startala s niskom cijenom. A vjerujte, nema većeg zadovoljstva kada naiđete na vrhunski doživljaj za relativno malo novaca. Samo, baš za to treba malo dublje posegnuti u džep. 😉
”Zao mi je ali to nema veze sa zivotom… Jer medju cijenovnim klasama vina ima “lova u mutnom” koliko hoces. Uzeti cu za primjer precijenjena francuska vina, oni koji su probali, znaju sto govorim, odnosno sto pisem. Sve se na kraju svodi na culo okusa i mirisa. A to ili imas ili nemas.” Svodi se, između ostalog i na to – na vlastita osjetila. Jedino, znam ljude koji su ta osjetila kroz vrijeme (po putu)razvijali pa danas drugačije osjećaju vino, naučili su, promijenili su percepciju, opustili se, prepustili se, fokusirali itd. Nije to samo za odabrane – svi imamo osjetilo okusa i mirisa – elitizam je nepotreban. Jedino što svi nemamo svakodnevno po dvjesto eura za bocu vina. Precijenjena francuska vina? Možete li malo pobliže objasniti? Nešto sam probao, ali ne znam o čemu točno govorite.
3 siječnja, 2012 at 22:31
Da Vinci je trebao slikati drveće i kamenje…Dolstojevski je vjerojatno trebao pisati bajke ili takvo što….za raju naravno, sve za široke mase koje će podržati taj sebični osjećaj “I JA TO MOGU IMATI!!!”
Kakve veze uopće imaju ove usporedbe?? Čovjek je očito u prilici biti među ljudima kojima je vino neka druga dimenzija i svoja iskustva ovdje dijeli sa nama. Naučimo biti skromni i zahvalni a doma možete piti šta hoćete i trošiti koliko želite…Ili ako Vam se toliko “gadi” ne čitajte…
Anita
3 siječnja, 2012 at 22:46
@Patti: 🙂 opet se slažem.. osobito s ovim: ”..kroz vrijeme (po putu)razvijali pa danas drugačije osjećaju vino, naučili su, promijenili su percepciju, opustili se, prepustili se, fokusirali itd. Nije to samo za odabrane – svi imamo osjetilo okusa i mirisa – elitizam je nepotreban.”
ljubav prema vinu, + neprestana edukacija, + iskustvo bezbrojnih degustacija, i to je to… ”Sassicaie” se dogode putem..ponekad i ako nemaš novaca..
3 siječnja, 2012 at 22:54
Draga Anita,
o autoru teksta sve najbolje kao i o prenešenom iskustvu. Diskusija je samo malo proširena i nema tu ”socijalno ugroženi vs. vinska monarhija” – sve je ovo razmjena mišljenja. Nikome se ništa ne gadi već diskutiramo. Skroman i zahvalan sam uvijek kad doma pijem čuda i čudesa i dijelim ih s prijateljima. I za kraj, možda Vi ne bi trebali čitati komentare. Mislim, ako Vam se ”gade”…
Srdačan pozdrav
3 siječnja, 2012 at 22:57
Pa da, po putu se svašta događa, ali opet – ne idemo svi istim putevima pa zato i dolazi do ovakvih razmjena iskustava. Pozdrav wf4u 🙂
4 siječnja, 2012 at 18:46
Moram priznati da je ova usporedba vina sa automobilima malo otisla predaleko, mada u nekim segmentima ima smisla…@wineandfood4U; dobra je ova usporedba sa Bugattijem i Zondom Pagani, idem ja malo po tim sajmovima automobila, znam sto govorite i uopce nije ta usporedba losa sa Romanee Conti i Rotschildom. Ali to nije put kojim bi ja isao (osim mozda ukoliko bi mi Ecclestone bio tata…) Meni bi bio dosta Subaru Outback 3.0 ili ovaj noviji od 3.6. A kako vidim, pratite automobilsku industriju pa znate o cemu se tu radi… E ako je to nekakva usporedba, kakav sam u izboru auta takav sam i u izboru vina… @Patti; Taj Mercedes vrijedi kako god ga okrenes i ko god ga vozio i osjeca ga svatko ko sjedne u njega, bio spreman ili nespreman, neovisno o uvjerenjima. Sassicaia kao Mercedes slazem se ali sa razlikom, vozi samo onaj koji moze (i bas to hoce). A sto se tice teorije “put je cilj” pokusati cu pojasniti na drugi nacin. Meni nikada nije trebalo 500 ili 1000 boca svakojakog vina da bih shvatio koliko je dobar nekakav Bordeaux 1965 ili Sassicaia. Na svu srecu, jos se nije izmislio taj “blesimetar” koji moze izmjeriti kolicinu vaseg ili mog uzitka. Evo pokusati cu drukcije (bojim se samo, zamjerit ce mi zene ali ce me muskarci mozda shvatiti). Sta mislite da li je potrebno probati 500 ili 1000 zena da bi se shvatilo koliko je Monica Belluci (ili nekada Ornela Mutti) seksipilna ? Na kraju vam se svodi na isto, ili vas Ona pali ili ste nekakve druge seksualne orijentacije sto hoce reci, ne pijete vino nego recimo rakiju ili pivo.
4 siječnja, 2012 at 19:24
Bok,
Kao prvo želim svima sretnu i uspješnu Novu i još puno kvalitetnih priča!
Pratim Vas od početka i radovao sam se kad mi je prijatelj rekao da ste krenuli s blogom jer sam očekivao “konačno” nešto kvalitetno, s obzirom da sam u nekoliko navrata slušao Vaše prezentacije (mislim na gosp. Carlosa) i bio oduševljen Vašim znanjem i nesebičnošću to znanje podijeliti s drugima.
Vrlo dobra i interesantna recenzija o Sassicai i pomalo “zloćudni” komentari, ako smijem primjetiti… Mislim da nema potrebe uspoređivati nečije emocije koje su spontane i zatim otvoreno prenesene na blog s bilo kakovim autima ili neznam čime. Složio bi se da si većina “prosječnih” Hrvata nemože priuštiti Sassicaiu (i slična vina…) no ovdje se ne radi o PR tekstu i preporukama “štomorateprobati” već o dojmovima s degustacije koja je očito bila vrlo interesantna. Pokušajmo se koncentrirati na suštinu ponekim konstruktivnim prijedlogom (ili kritikom!) a ne tražiti dlaku u jajetu…Tko je kušao Sassicaiu, imate li slične ili oprečne dojmove, vrijedi li investirati u takvo vino ili ga naručiti u restoranu…ima pregršt pitanja na koja se može vrlo kvalitetno odgovoriti i ne razumijem zašto svi ti blogovi i portali moraju biti mjesto za anonimna komentiranja isto tako anonimnih ljudi umjesto da postanu mjesto kvalitetne rasprave, učenja i razmjene iskustava??!!
Lijep pozdrav
Domagoj
4 siječnja, 2012 at 22:29
@Mile – sretno i hvala na trudu.
4 siječnja, 2012 at 23:03
@Domagoj: zadnji put sam pio sassicaiu prije mjesec dana u jednom restoranu u toscani.. 2004 – i…deeeebelo premlada, prenabrijana, i ”greška” je što smo ju naručili.. vidjet ćemo ju za 5-10 godina u punom sjaju..2004. je bila odlična godina za Sassicaiu, ali treba joj vremena…
(http://wineandfood4u.wordpress.com/2011/12/04/ristorante-bel-soggiorno-san-gimignano-italia/)
mene zanima zašto je masseto 2005 vs. sassicaia 1990. ?? Još uvijek nespreman ”mlad” masseto (čisti merlot; iz inače vruče 2005., što znači, da će tek za par godina, vjerojatno, krenuti prema špici) sa sassicaiom (85-90% cab.sauv.10-15% cab. franc) iz 90. koja mi se sad čini da je vjerojatno na vrhuncu ili blizu špice. različite sorte, u različitim fazama zrelosti, 15 godina je između njih…
5 siječnja, 2012 at 00:10
@Domagoj; Dvije stvari: “zlocudnost” i “anonimnost”. Zao mi je sto vas moram razocarati ali poznaju me osobno sva tri autora ovog Bloga kao i ja njih. (Zoran, Carlos i Darko) Znaci anonimnost smo rijesili, nadam se. JMBG vam ne bih dao, bilo bi malo previse… ;-)))
“Zlocudni komentari” ?!? Sve, samo ne to. Cemu nekakvo zlo kada komentiramo o vinima? No to je vasa slobodna procjena i na nju imate pravo. Uprkos tome zadrzati cu si “pjesnicku” slobodu i Sassicaiu usporedjivati sa svakavim (dobrim) stvarima. Evo, biti cu konstruktivan, koncentrirati cu se na sustinu. Pitali ste, odgovoriti cu vam: Tko je kusao Sassicaiu ? Odgovor: JA, Dojmovi: Slicni, ja sam spominjao Monicu Belluci i zenstvenost a ovo je citat od Carlosa koji vam je ocito promakao: “I dok je Masseto svojom masivnošću vrlo jednostavno zarađivao bodove Sassicaia se provlačila nekako ženstveno, s puno stila i sakrivenih draži i svakim trenutkom postajala sve veća i veća ostavljajući “grdosiju” iza sebe.” Da li sada znate “sa cime” je gosp. Carlos usporedio Sassicaiu ? Idemo dalje… Vrijedi li investirati u takvo vino ? Odgovor: Naravno, ukoliko si to mozete priustiti, tu nema dileme.
…ili ga naruciti u restoranu: E to je vec dilema: Ili imate toliko para da vam to stvarno nije stavka u zivotu ili ste klasican bekrija i iskreni hedonista, nemate toliko love ali zelite sebi i drustvu prirediti nezaboravnu vecer ali onda ne ide jedna boca nego boca po glavi prisutnih. (Ova varijanta postoji, ja sam je dozivio i prezivio…)
Nadam se da sam vam kvalitetno odgovorio na pitanja koja su vas interesirala.
6 siječnja, 2012 at 14:34
Ne mogu se oteti dojmu da rasprava jenjava pa stoga imam pitanje za autore i komentatore bi li Sassicaia bila upola tako zanimljiva da košta desetinu onoga što košta? Sjeća li se itko ikad “jeftine” ili barem “pristupačne” Sassicaie? Je li prije kokoš ili jaje? Je li Sassicaia prije svega statusni simbol, a tek onda vino?
6 siječnja, 2012 at 19:04
@vinopija: Evo reci cu: Fala Bogu da jos neko razmislja na ovaj nacin. Ovo me odmah podsjetilo na film “Mondovino” i to u djelu gdje onaj talijan u jednoj toskanskoj vinariji objasnjava novinaru kako je Ornellaia (cijenovno ista klasa kao Sassicaia/kvalitativno takodjer) prije dvije godine (govori se o 90-ima) kostala 35 Eura a onda su je otkupili Mondavi, dosao je Robert Parker, dao 98 punti i ode cijena za skoro cetiri puta gore…Tako se radi biznis a budala i snobova koje ce cijena fascinirati biti ce uvijek dovoljno… Daleko od toga da to nisu vrhunska vina, tu nema mjesta diskusiji. No ne vrijedi to tih para, to mi je bila druga misao nako sto sam otpio gutljaj tog jako dobrog vina. Prva mi je bila…ma necu, malo je vulgarno. Zasto ne vrijedi ? Zato sto sam u mojoj skromnoj karijeri ispijanja vina do kraja, popilo poprilicno toga i u kolicini, tako i u kvaliteti i mislim da sam kompetentan tako nesto izjaviti. I zato sto sam popio dovoljno skupih a osrednjih vina. Stoga bi se mogao sloziti sa tvrdnjom da je Sassicaia u prvom redu statusni simbol a tek onda vino.
23 ožujka, 2012 at 16:21
Molim kontaktirajte me radi moguće suradnje
Hvala
Lijepi pozdrav
LIna