Vavik moraš imet jedno oko na Učke…
“Vavik moraš imet jedno oko na Učke…” ili gastro esej s tri slike
Intimistički zapisi s testiranja za žiri hrvatskog Masterchefa
Slika prva
Kad sam kao osmoškolski dječarac jednog kolovoškog popodneva sav zajapuren skakao s vezanog tunolovca u crikveničkom portu, na kojemu sam lovio špare, ušate, salpice, kantriće i ostalu riblju nejačad, kako bih pobjegao pred iznenadnim naletima vjetra i kao lješnjaci debelim kapima kiše, osvrtao sam se, trčeći preko crikveničke place do svoje kuće udaljene nekih sto metara od vele palade (riva), za šest lijepih riba koje su mi putem ispale. Nestale su u bujici vode koja se sljevala iz Kale i Gorice (dijelovi stare Crikvenice) na Placu. Nestale su, kao što je prije pet minuta nestala Učka, krvavo crvena, utopila se u tamno sivu nakupinu oblaka, koji su ju prekrili, dajući slici nadnaravnu plavu metalnost. “Kako je ovo lijepo” pomislio sam prateći krajičkom oka tu ljepotu, koju je deset minuta kasnije moj otac autoritativno nazvao “ljetnji neverin po lebiću”, dok sam s obale gledao u lelujavo okretanje komadića saraga (papalina) naješkanih na mom povrazu (udica) i zadovoljno izvlačio ribicu za ribicom.
I ne samo da su mi pet minuta kasnije ispale te ribe nego mi je kod trapavog skoka s tunolovca ispala u “štigu” koja se stvarala u kutu crikveničkog porta i jedna japanka, dan prije dobivena od odlazećeg gosta gospodina Franza Leitnera iz Beča. A nitko iz moje kumpanije (ekipa, škvadra) nije imao japanke. Nitko… Ja prvi. I baš sam ih morao danas obuti. Pa uvijek sam išao bos na “ribariju”. Jecao sam bacajući preostalu japanku u zamućenu vodu koja je obilazila Murvicu (stablo na crikveničkoj placi) i uletio u portun (ulazna vrata) sav mokar i nesretan. Penjući se stepenicama na drugi kat ustanovio sam da mi je u panici oko japanke putem ispao i povraz. Dakle, katastrofa! Ostao sam bez japanki, povraza i slatkih friganih riba koje bi mi mater uvijek svježe izpržila. Onako nesretan uletio sam u njezino naručje. Brišući mi mokru kosu nježno je rekla: “Nebožić moj, ča ne znaš da va crikvenišken portu vavik treba jedno oko imet na Učke”.
Slika druga
“Digni povraz i teci dignut sidro”. Zagrmio je glas moga oca desno kraj mene na krmi. A baš su pišmolji počeli gristi, mislim si ja dižući udicu i osjećajući podrhtavanje i zatezanje poliamidne strune. Još par izvlačenja i preko boka barke ugledam tri bijelo plava traga u moru. Još par i tri krasna pišmolja su u barci. “Brzo diži sidro”, ponovi otac, napravi dva koraka prema provi i pritisne prekidač startera i dizelaš zabrunda. Lovili smo na potezu svjetionik Tokal kod Selaca i punta Družinin na otoku Krku u sredini kanala. Barka je bila provom prema Rijeci i odlazeći uz kabinu na provu odvezati i podignuti sidro, promatram oko sebe. More plavo, zeleno, uljnato se rasteže od punte Sokol prema Kačjaku, sunce upeklo. “Tata, ča paničariš, nigdere ni oblačića.” “Samo ti diži”, odvrati otac i lagano ubaci polugu kvačila prema naprijed. Začuje se zvuk propelera i barka lagano krene. Ajme šta je dosadan, pomislim. Bio sam u prvom gimnazije, još me ljujao pubertet, samo su me zanimale košarkaška lopta i propupale bradavice na prsima mojih školskih kolegica. Otišao sam s ocem na ribolov jer mi je mater rekla da ne budem tvrdoglav i da stari jedva sam diže sidro i baš mi se dopalo kako izvlačimo po dva, tri pišmolja kad evo njega. Ljutito sam sjeo na lijevu stranu krme i prihvatio se svog uobičajenog posla čišćenja ribe. Od našeg stalnog mjesta za lov pišmolja do crikveničkog porta bilo je oko 45 minuta vožnje našom barkom.
Nakon petnaestak minuta vožnje i pola očišćene ribe pogledam preko prove. Crni grozd oblaka na potezu punta Šilo, crikvenički porat. Još vozimo u bonaci, ali pola milje ispred nas crni pas vjetra. Završavam s čišćenjem riba i brišem pajole.Tata sjedi uz argolu i kao da mu igra smiješak u kutu usana. Vjetar se diže i slapovi morske pjene počinju zaljevati kokpit. Nebo je tamnosivo, a vjetar sve jači. Iz smjera Rijeke munje i gromovi. Prolazimo crikvenički svjetionik, uz velu paladu dolazimo do našeg mjesta u dnu porta. Vežemo brod, zaključavamo motor i iskačemo iz barke. Munje i gromovi iznad Sv. Jakova i Klimna. Žurimo uz Murvicu i dolazimo pred kuću. Velike, rijetke kapi kiše počinju dizati prašinu s crikveničkog asfalta. Ulazimo u kuću i dok se penjemo stepenicama čujemo šum vjetra i kiše i prasak munja i gromova. Ulazimo u stan. “Zadnji čas”, veli mama uzimajući kantu s pišmoljima. Odlazim se presvući i oprati. Kad sam se vratio u kuhinju, mama je već stajala za štednjakom i stanom se širio miris svježe prženih pišmolja. Tata je sjedio za stolom i smješkao se. “Kako si znao?” pitam i sjedam preko puta njega. “Ćenćo, da Ćenćo nijedan, ča ne znaš da se va našen kanalu vavik jedno oko mora imet na Učke.”
Slika treća
“Pa to si fanj dugo bil nutre” oglasi se Najdraža podižući oči s novina. Stakla u lobby-u buzinskog hotela stisnuta između vanjskih minus dvanaest i unutrašnjih dvadesetak stupnjeva celzijusovih suzila su od vlage koja se kondenzirala na njima. U odsjaju stakla i sigastih izduženja vode na njima spazih poznato lice. “A, ti si završio prvi dio? Baš dobro, da malo poćakulamo dok čekamo”. Boris Šuljić novaljski hotelijer i vinar, poduzetnik dječačkog lica, nesuđeni (možda prerana ocjena) političar i jedan od meni najdražih ljudi iz eno-gastro miljea, sjeda u fotelju preko puta mene. Boris je čini mi se krivac, što sam se danas pojavio između 14 kandidata u izboru za žiri hrvatskog masterchefa.
Dok Najdraža i ja slušamo Borisa koji obrazlaže aktualnu situaciju u hotelu Boškinac i njegov budući gastro koncept, promatram kandidate. Uglavnom ljudi koji znaju i koje cijenim, ali neeksponirani, ili vrlo malo eksponirani u važećem medijskom establishmentu, što mi se sviđa. Borisu zazvoni mobitel. “Evo, sad mene zovu na razgovor”. Pozdrav s Borisom i uron u štipkavo hladno zagrebačko predgrađe. “Ča ti se čini?” upita najdraža. “Žal mi je ča ni Zdravka Tomšića i Deniza Zembe, no od pozvanih predviđam da će izabrat Toma Gretića, Matu Jankovića i Radovana Marčića.Oni su najbolji od pozvanih.” “Kako to misliš? I po kojem kriteriju?” gotovo začuđeno će Najdraža.
“Brižna ti! Ča ne znaš da ako ćeš delat dobru produkciju gastro-zabavne emisije moraš zibirat ljudi ki imaju ili su imeli vavik jedno oko na Učke.”
31 siječnja, 2011 at 10:10
Divna pričica! Emocije, humor, akcija… sve! Barba, bilo bi zanimljivo pratiti tvoju transformaciju u TV-zvijezdu.
31 siječnja, 2011 at 13:28
Morana, nadam se da do takve transformacije neće doći, ako već i dođe da neću poprimiti neprimjerene manire kao naša kolegica, koja izgleda teško podnosi šok izlaska iz” blogerskog Hada” pod svjetla reflektora “hrvatske katedrale duha”.Jedino što mogu obećati: Bum se svesrdno trudil da ne zaboravim da smo svi mi ” izišli “ispod Ladinog šinjela”!
31 siječnja, 2011 at 15:12
ne kužim tko su protagonisti u zadnjoj slici ali priče iz prethodne dvije su me tako uvukle da imam osjećaj da sam dva kratka filma odgledao. jako lijepo, hvala Darko.
ah, voljena Učka, volio bi krenuti iz Mošćenićke Drage pa do vrha sad kad je snijeg…
31 siječnja, 2011 at 16:12
Gogo na putu od Mošćeničke Drage do vrha Učke, vjerojatno bi sreo jednog od protagonista treće priče Zdravka Tomšiča, chefa u Draga di Lovrana, destinaciji koju ti toplo(obavezno)preporučam!!Uz Deniza Zembu (le Mandrać, Volosko)hrvatski chef kojeg najviše cjenim.
Tom Gretić iz Maistrinog rovinjskog Monte Mulinija, jednim okom gleda Učku, baš kao i Mate Janković(ex Bevanda i Amfora Opatija, sada Baltazar Zagreb)koji je odrastao pod njom, kao i Radovan Marčić(kolumnist časopisa More i autor Gustoze Đite-gastro vodiča za naute i ne samo naute)koji je za svojih đita morao imati oko na Učki zbog metereoloških, estetskih i gastro razloga!
31 siječnja, 2011 at 18:23
Uživala sam čitajuči post. Kao u nekom Felinijevom filmu, nostalgija za nekim davnim vremenima….Divno!
31 siječnja, 2011 at 21:14
na tren sam pomislila da si kandidat za masterchefa, i bas me to nekako zabavilo. al citajuci podrobno, ipak mi postalo jasno u cemen se radi. veseli me cuti da je takva dicna ekipa u konkurenciji za bit u ziriju. bez zemba taj ziri nece biti ni upola zabavan kao sto bi mogao biti, a ti ako upadnes, smiluj se i ne spominji me, svako malo nadjem svoje ime u nekom neobicnom kontekstu. onda moram sjest u stalu, med koze, i promisljat: a sto je ono darko htio reci? 😉 drzim fige da te ipak gledamo na ekranu malom, i ne samo zato da vidimo kako ces TI podnijeti izlazak iz podzemlja 😉
3 veljače, 2011 at 13:46
O kolike samohvale i narcisoidnosti , pa zar si niste dosadili ? Samozvani znalci iz kućne kuhinjice .
3 veljače, 2011 at 17:30
Milovane, ali iz kuhinjice vajk imamo jedno oko na Učke!
26 rujna, 2011 at 06:02
[…] do prošlog tjedna, kad sam zbog ranije ugovorenih obveza tri dana morao preskočiti plivanje s pogledom na Učku, tako bitno za enogastronomiju (pogled, ne plivanje). Još su mi se po usnoj šupljini vrtili […]