stu. 5 2012

Villa Plasa, Zaluki

Direktni finalist natjecanja za najbolju oštariju (birtiju, gostionicu..) Hrvatske

Teče potok ispod šetnice na Slatini, ‘jugo gloje steni’, opatijski zalasci sunca su sivo smeđi, nema roskastog kičig ugođaja iza statue Zvonka Cara, za mnoge prve asocijacije na Opatiju, nema ni kristalno plavo zelene boje kvarnerskog mora, koje se tmasto i uljnato razlijeva ispred Opatije i tek mu bjelkaste krijestice, sitni vez olujnog juga dodaju malo dobroćudnosti na inače zloćudan i opak izgled. Kiše ovih dana na Kvarneru ima više no sljedova u Chef s table večeri koje organizira poduzetni i kreativni kuharčina Tom Gretić u svojoj rovinjskoj gastro bazi restoranu Wine wault hotela Monte Mulini, a slijeva se na Kvarner u količini i intenzitetu Trapanovih postova na Facebooku.

Vriju moštovi po podrumima, ćute se martinjska guska i pečeni kesteni koji će ispratiti mošt u Martinjskom preobražaju u vino, zaredale su ‘postberbne’ aktivnosti vinara, bira se najpogodnija čaša, iz Riedelove radionice, za malvaziju, pozivaju ugostitelji i distributeri na rezime sezone i predstavljanje mladih vina, stvarni, a posebno virtualni medijski prostor pun je događanja ‘uokvirenih’ vinima, nešto su manje puni restorani na tim događanjima, istim prostorom zvone najave prvih vinskih festivala, ‘SS’ duo prosipa zrno pameti i bačvu žuči komentirajući Vinskopričke postove, novine su pune mjera kojima će nova vlast uništiti srednju klasu i ugostiteljstvo (porez na imovinu, fiskalne kase..), a treći je ‘S’ (‘Naš Slave’… financ minister) postao jedna od najomraženijih figura hrvatske javne scene, a Najdraža i ja pokušavamo nizati metre po Lungo mare-u, koliko nam hiroviti jesenji Kvarner to dopusti.

Tradicionalni boravak u Opatiji uvijek iskoristimo za ‘snimak’ kvarnerske pa i istarske gastro scene. Ovaj ćemo put čitateljima Vinske priče (koji nisu bili tamo, naravno) iz serijala Tamo gdje se osjećamo dobro preporučiti mjesto u zaleđu Opatije do kojeg možete doći ako iz smjera Rijeke ili Pule obilaznicom krenete prema Ljubljani i iziđete na prvom izlazu Jušići i tada ste na staroj cesti Rijeka – Rupa, cesti koja je moju generaciju vodila iz mraka socijalističkog terora u svjetlu budućnost kapitalističkog obilja, u Trst.

Skrenete dakle lijevo prema Trstu i nakon cca jednog kilometra neposredno nakon prodajnog servisa jedne autokuće, a preko puta Doma Permani (legendarne oštarije u kojoj su Kolaži i Šajeta i ne samo oni molili Esteru pijaču) ponovno skrenete lijevo prema Munama i Žejanama pa nakon opet cca jednog kilometra skrenete ovaj puta desno za Zaluke i eto vas.

Dolazak na široko parkiralište i impresivnu građevinu koja se izdiže iznad njega nije mi ukazivao na to da sam parkirao ispred gastro meke. No, simpatično vijetnamsko svinjče koje je dotrčalo do mene i koga sam češkao dok sam se uspinjao prema ulazu odagnalo je loše primisli i od tada dalje sve je odisalo pozitivom.

Prostrani, lokalno-etno uređen prostor, sa komodnim stolovima i stolicama, stoljnjacima i laneno-damastnim bijelim nadstolnjacima, slike i klavir, ukrasne bundeve i rakije i kafe aparat kojeg je djed vlasnika lokala sam izradio u tvornici Rikard Benčić početkom 19. stoljeća.

Uslužne i uljudne konobarice sa suknjicama barem centimetar prekratkim i bluzama barem broj pretijesnim, izvrstan izbor likera i rakija (uz uobičajene izdvajam kim i mentu), izvrstan kruh, pečen u lokalu, korektna otvorena vina (malvazija i crna kupaža tri sorte –merlot, cab i borgonja) još korektnije cijene od 60 kn po litri, oba.

Izvrstan pršut (600 kn/kg) i jako dobar izbor vlastitih suhomesnatih proizvoda, izvrsna učkarska skuta, prava domaća maneštra, svježi vrganji pečeni u tavici na putru, zarebrnik, kobasice, fažol, kapuz po zimi, šparoge na proljeće i ponajbolje jelo pojedeno po oštarijama (i ne samo njima) zadnje vrijeme bikov obraz u šugu i palenta kompirica. Od slatkih deserta sezonski se nude: knedle od marelica i/ili šljiva, salenjaci, orehnjače, makovnjače… Ljubitelji slanog završetka moći će uživati u raznovrsnom izboru učkarskih sireva. Maslinovo ulje obitelji Dunato, Šilo, otok Krk.

Vinska je karta ograničena izbora, no čega ima korektne je organoleptike i cijene, jer je Villa Plasa registrirana kao agroturizam pa može imati samo svoje proizvode i proizvode OPG-a. Budući da je Giordano Peršurić tako registrirao svoju proizvodnju pjenušaca, Misal je pjenušac kuće. Tri slijeda (hladno+ glavno+ desert) platit ćete od 130 do 170 kuna, bez pića. Villa Plasa radi petkom od 14 sati, a subotom, nedjeljom i praznikom stalno. Naša je preporuka obvezno rezervirati stol. Ukoliko želite, nakon užitka za stolom, možete i prenoćiti.

Villa Plasa je jedan od primjera kako poslovati u recesiji i primjer je da ne moraš raditi stalno, da ne moraš imati sve što nekome padne na pamet na jelovniku i na vinskoj karti da bi bio uspješan. Bitno je da znaš što hoćeš, da voliš taj posao i/ili da se prema njemu barem odnosiš profesionalno, da voliš ljude ili da barem to vješto hiniš, da to što nudiš bude prvoklasno i po razumnoj cijeni. Mišljenja sam da su sljedeće dvije godine čistilište ugostiteljskih objekata i da će ih barem trećina zatvoriti. Oni koji opstanu tada će rentabilnije raditi, no treba opstati. Mjere koje ‘Naš Slave’ (ptičica nam je šapnula da i on zalazi ovamo) najavljuje samo su  naizgled protiv ugostiteljskog sektora. Mislim da su one za profesionalnije i  i kvalitetnije ugostitelje povoljne.

Elem, jako dobra vrijednost za novac, jako dobre namirnice i izvrsna kuhinja rustikalnog, iskonskog, ‘ko čaj nona kuhala’ izričaja. Po meni direktan finalist za najbolju birtiju u Hrvatskoj. Uz jednu istarsku, naravno.




Jedan odgovor to “Villa Plasa, Zaluki”

  • slavko kaže:

    Casu meda jost niko ne popi,
    Sto je casom zuci ne zagrci;
    Casa zuci iste casu meda,
    Smijesane najlakse se piju.

    PP

Napišite odgovor