Vinska priča

Uvod

“Onoliko si sujetan, koliko ti pameti nedostaje!” Promrljah sebi u bradu, sjedajući za laptop. Prošlo je točno mjesec dana od prezentacije nove berbe vina Giorgia Clai-a u restoranu Dubravkin put u Zagrebu. “Širok osmjeh, bez zlatnog zuba” i šarmantno pametne okice Željke Klemenčić dočekale su me već na ulazu u restoran. “Barba, to ćeš ti napisati za novi broj  Mrvice! Ako netko to može, to ti možeš. Nema smisla da ja ili netko drugi to radi, kraj tebe živog…”

Zna Željka. Urednički nerv i prirodna inteligencija koja uključuje i socijalnu pa i onu za komunikaciju s klimakteričnim muškarcima i tek uspjeh odgoditi pisanje o Giorgiu Clai-u za slijedeći broj. U međuvremenu iziđe jedan broj Mrvice i jučerašnja Željkina poruka podsjeti me da je Božićni broj taj sljedeći.

Željku sam upoznao na Vinistri 2011. g poslije prezentacije na kojoj sam sudjelovao s kolegama enogastroblogerima. Tadašnja urednica ‘Dobre hrane’, priloga Jutarnjeg lista, uvelike je zaslužna za ‘provjetravanje’ i demokratizaciju do tada učmalog i unificirano predvidljivog načina pisanja o eno-gastronomiji. Kliknula mi je njena osobnost negdje između pratećeg vokala vinkovačkih Majki, glavne ženske uloge u novom filmu Davida Lyncha i glavne tajnice ureda ideološko političke komisije političke škole u Kumrovcu za vrijeme službovanja Ivice Račana.

Volim dakle Željku i cijenim ono što radi. Njen magazin Mrvica predstavlja osvježenje na, za sada, virtualnom prostoru eno-gastronomske publicistike i uz Iće&piće jedini je proizvod hrvatske pameti koji po meni zadovoljava svjetske kriterije uređivanja (koncepcijskog i grafičkog), kvalitetom tekstova, fotografija i video uradaka.

Znala je Željka da ne mogu, niti želim odbiti njen poziv i da će mi biti i čast i zadovoljstvo, izazov i obveza.  No pretpostavljam da nije znala koliko će mi problema zadati izborom teme.

Giorgio Clai. Iako sam se doticao u tekstovima njegovih vina, opisivao poneka od njih, spominjao njega i njegova vina u izborima najboljih vina i vinara, zazirao sam i bježao od pisanja o njemu kao osobi, kao vinaru i njegovoj filozofiji vinarenja i življenja. Prvenstveno iz razloga što sam sumnjao u svoje sposobnosti da vjerno ili barem na primjeren način upoznam čitatelje s kompleksnošću i veličinom njegove osobnosti i značajem kojeg ima kao vinar na vinskoj sceni Hrvatske i regije.

Giorgio Clai, dakle za Mrvicu. Dva su dana do Kraja svijeta. Dogorijeva treća svijeća u Adventskom vjenčiću. Ako treba već biti posljednji tekst u životu, neka je za Mrvicu i neka je o Giorgiu Clai-u.

 

Il Re

Io sono un Re! Ja sam kralj! Živim pedeset metara od raja na koga gledam svaki dan sa svoje terase i prozora, radim posao kojeg obožavam, kako i koliko hoću, imam divnu obitelj, napose ženu, bez koje ne bi bilo ni mene, ni mojih vina. Imam prijatelje s kojima sjedim na terasi gledam na moje vinograde i dolinu Mirne i znaš što je još jako važno? Ne postoji na svijetu čovjek koji je popio više mog vina od mene samog. Ja sam stvarno kralj… ha… ha… ha…

Ma sam kralj ne samo zato. Nego zato što uvijek znam i preispitujem gdje sam. Na kojoj stepenici. U tom preispitivanju i u životu najvažnija je obitelj, poštenje i prijateljstvo. I uvijek u džepu moraš imati ’10 lire di mona’. Kako da ti objasnim, to ti je za situacije u životu, kada trebaš nešto prešutjeti, ne odgovoriti agresijom, predstaviti se glupljim nego što jesi, ako procjeniš da je to potrebno… Ma znaš, pametan čovjek ima dva izbora: biti pametan i biti glup. Budala ima samo jedan. Biti glup! ha… ha… ha….

Jos ces ti naucila puno perla da mia tasca, ako budes pametan i druzila se sa ovako velika covek… ha… ha… ha…

U mom vinskom svijetu na prvom mjestu je priroda i respekt prema njoj. Ne kao floskula, već suština. Ne volim se svrstavati niti u jednu grupaciju, tako niti u biodinamičare, no moram priznat da koristim puno postupaka koje je Rudolf Steiner propisao. Dobro, neću aplicirati za Demeterov certifikat, jer nemam konje, hrast u vinogradu… Ali moj je vinograd biološki konzenzus kukaca, crva, trava i ostalih biljki, gnojim ga kamilicom i koprivom…, stajskim gnojem, pratim biodinamički kalendar, koristim rogove… Definitivno poštujem prirodu. I opet jedna istina koja je izlizana od neprimjerene upotrebe, a ona je: Veliko vino se radi u vinogradu. Dalje je sve pitanje odabira, preferencija… Ako ti nemaš veliko grožđe, nema velikog vina, koliko se god ti trudio u podrumu… Betonski tank, inoks, hrast, akacija, amfora… to su samo posude u kojima vino odležava ili fermentira. Neke su od njih meni draže, no ne zaboravimo da je grožđe najbitnije. Rinaldi i danas svoje najveće Barole odležava u betonskim tankovima!!!

Znaš, kod takvog pristupa jako je veliki utjecaj godine. Ja ću uvijek napraviti najbolje u pojedinoj godini od onoga što je priroda dala. Čemu pričati o berbi ako u jako kišnoj godini radimo inverznu osmozu i koncentriramo mošt, a u jako sušnoj godini navodnjavamo?… To je industrija, biznis, ja to prihvaćam, ali toga nema u mome svijetu vina. Radi to, to je legitimno i opravdano, no tada ne pričaj o iskrenom vinarenju.

Svako vino je dobro vino, ako je napravljeno bez mane. Pod manom ne mislim na enološke mane, one lomove i to, već za moj svijet vina na postupke koji odudaraju od prirodnog slijeda i one koji su još pri tome invazivni. Nisam sretan kada i ako moram filtrirati vino, ako ga moram pumpama selit po podrumu i ako moram zbog neadekvatnih uvjeta u podrumu ili ekstremne godine grijati ili hladiti vino u fazi fermentacije. No, u mom svijetu vina to su granično dopustive metode za kojima posežem, ako moram. Veselim se novom podrumu koji radim, jer ću u njemu neke od tih metoda izbjeći i svesti na minimum.

Ono što je u mome svijetu vina nedopustivo i najinvazivnije u smislu izmjene prirodnog slijeda jesu selekcionirani kvasci. To suštinski mjenja i što je najvažnije uprosječava vino koje se dobiva. Pa na njih se nadovezuju enzimi, prihrana za njih… i eto tebe u kolopletu farmaceutike i zagrljaju multinacionalki. Jasno je meni, isto kao kod navodnjavanja i koncentriranja mošta da je to realnost, ali tada barem ne pričaj o terroir-u. Kvasci na mom grožđu, iz mog vinograda jedini su prenositelji onoga što je tlo, klima i grožđe dalo. To je prirodno i to je iskreno…

Znas, ne mogla slusati neki budalezi koji pricala da radila isto kao ja. Ne kontrolirala vinograd, kupovala grozđe, koristila lieviti selecionati i kazala da im je vino ko moj!!!

Pazi! On macerira  bijelo vino 265 dana i radi isto kao Clai!!! Maceracija  je odabir u načinu priprave bijelog vina. Jedan od mogućih. Ja sam se za nju odlučio iz četiri razloga: 1. Smatram da se njome izluči i prenese makimalno moguće iz grožđa u vino; 2. Maceracijom se prenose i potenciraju i dobre i loše stvari iz grožđa u vino i samo perfektno grožđe može dati dobre razultate maceracijom; 3. Malvazija kao sorta ‘voli’ maceraciju. Moj je nono radio vina tom tehnologijom; 4. Duljom maceracijom izdvaja se povišeni sadržaj antioksidansa pa je takvo vino ‘zdravije.

Duljina maceracije u danima ne znači ništa. To varira od godine do godine. Nekad je to 15 dana, a nekad 47 dana… Treba zadovoljiti neke druge parametre i kad su oni zadovoljeni gotovo je s maceracijom.

Zato sam odlučio da se uglavnom pojavljujem na izložbama, sajmovima i prezentacijama sam. Rekao mi je Joško Gravner da je to normalno jer da su svrake i vrapci u jatima, a ja da sam orao, a on uvijek leti sam. Čuješ, jel to on mene zafrkavao ili je mislio ozbiljno? ha… ha… ha…

Znas mali moj. evo ti jedna eskluziva za tebe i za ta tvoja list ili sta vec je, zasto me gnjavis vec celo to vreme, ozbiljno razmisljam da se Brombonero 2011 proda ‘en primeur’ kusanjem u podrumu iz bacava (licitacijom) i mislim da cu to napravila. Mi se sviđa ta ideja…

 

Prolog

Brisači su lijenom metrikom skidali gorskokotarsku bljuzgu sa stakla. Puče prasak Kvarnera, bliži se Opatija i naš rastanak s Giorgiom. Ovo što pročitaste, zapis je po sjećanju razgovora vođenog u njegovu automobilu, pri povratku s gorespomenute degustacije, kada sam Giorgiu spomenuo Željkinu želju i tražio njegovu  suglasnost. Kad bolje razmislim, da sam imao ’10 lire di mona’ u džepu, ovog članka ne bi ni bilo, no eto barem prilike zaželjeti čitateljima Mrvice i Vinske priče sretne i vesele nadolazeće praznike uz Brombonero i Sveti Jakov, naravno.

[wdgpo_plusone]