Vinska priča

Dragi čitatelji!

Pred nama su dva najtoplija ljetnja mjeseca, u kojima namjeravamo smanjiti učestalost objave postova na Vinskoj priči. Kupajte se, odmarajte, radite, uživajte u vinima i dobroj hrani i do čitanja, najkasnije u rujnu!

Žlahtine iz 2011.

U članku Malvazije u vremenu i prostoru 2 pokušali smo ocijeniti kako su se najjači brendovi istarske malvazije nosili s berbom 2011., a u današnjem ćemo to pokušati učiniti i sa žlahtinama.

Žlahtina je autohtona bijela sorta do nedavno sađena isključivo u Vrbničkom polju na otoku Krku. Posljednjih se godina njezini nasadi sele i u Bašćansku dolinu na otoku, ali i preko puta Vrbnika u Vinodolsku kotlinu. Doznajemo da će se ti ‘kopneni’ nasadi žlahtine ovih dana znatno proširiti i da jedan veliki vinar iz Slavonije sadi na području Novog Vinodolskog gotovo dvadesetak hektara žlahtine!!!

Smatra se da je žlahtina stigla na Krk krajem 19. stoljeća, a u ‘Vrbensko poje’ početkom 20. stoljeća. 1904. osniva se u Vrbniku poljoprivredna zadruga, a 1934. gradi se i zadružna vinarija. Od tih zlatnih godina za hrvatsko, a posebno otočko vinarstvo, zadruga pa i žlahtina s njom prolaze interensatna razdoblja, ali žive i pulsiraju zajedno, određujući u mnogo čemu gospodarski, ali i kulturološki okvir Vrbnika i Vrbenčana.

Prošle su tako suživot letargično kombinatskoga tipa odmah iza drugog svjetskog rata, tržišni i investicijski uzlet početkom 90-tih, na krilima činjenice da je žlahtina bila dvorsko vino prvog hrvatskog predsjednika, što je dovelo do obnove vinarije, ali i do profiliranja nekolicine privatnih vinara, koji danas skupa sa Pavlomir d.o.o. iz Novljanskog polja na obali preko puta Vrbnika, čine udrugu vinara ‘Žlahtina’.

Recesijsko vrijeme natjeralo je vinare sveudilj Hrvatske na suradnju i udruživanje pa taj proces nije mogao zaobići ni Vrbensko poje. Sto pedesetak hektara i oko miliun litara godišnje proizvodnje treba pronaći svoj put do čaše vinopija i to će biti prvenstveni zadatak novoosnovane udruge, kojoj je na čelu Ivan Katunar. Osim njega i njegovog brata Antuna još je pet članova udruge: PZ Vrbnik, Vinarija Juranić – Nada, Vinarija Toljanić – Gospoja, Vinarija Dobrinčić – Šipun i Pavlomir iz Novog Vinodolskog.

Tih sam sedam žlahtina iz berbe 2011. na slijepo kušao zajedno s Draženom Lesicom, vlasnikom i voditeljem restorana Rivica, u kojem se upravo održavaju Dani Žlahtine, za vrijeme kojih se mogu piti sve gorespomenute žlahtine po cijeni od 99 kuna za bocu od 0,75 litara.

Dražen je jedan od prvoboraca istarsko-kvarnerske sommelierske revolucije iz druge polovice 90-tih, kojeg je recesijski restoraterski žrvanj preživljavanja odmaknuo od natjecanja i institucionalnog angažmana, no i dalje je po mojem mišljenju, uz Danijelu Kramarić naravno, najkompetentnija osoba iz ugostiteljskog miljea za suditi o kvaliteti žlahtina.

Sedam žlahtina, sedam uzoraka, sedam bilješki… I kako su se vinari nosili sa toplom, ukuhanom, godinom ranijeg i ubrzanog zrenja, u kojoj je kiselina počela padati, a ‘svježi’ aromatski se profil gubio doslovce preko noći?

Kod četiri uzorka ocijenili smo da su vinari taj izazov uspješno obavili i da su unatoč teškoj godini uspjeli napraviti, svježa, hrskava, pitka i vina dobro inkorporiranih alkohola sa svježim voćno cvijetnim aromatskom profilom. Uzorak broj tri obojica smo izdvojili kao najbolji, jer je osim gornjih karakteristika imao kontinuitet trajanja okusa, najmineralniji je i najuravnoteženiji. Uzorak broj tri doznajemo na kraju je Šipun 2011, vinarije Dobrinčić.

Ostala tri su vinarija Juranić – Nada i vinarija Antona Katunara i vinarija Pavlomir.

Ovaj posljednji je najsvježije, tehnički dobro odrađeno vino, jako dobrog nosa.

Žlahtine Nada – Juranić i Antun Katunar imaju jako dobar nos (ova posljednja najbolji – svježe žutozeleno voće, agrumi i bijelo cvijeće), no obje nestaju na srednjem nepcu i imaju malo prejak gorki after, što je po nama posljedica prezrelog grožđa.

Preostala tri vina također su vrlo pitka, čista i tehnički dobro odrađena, no čini nam se da je kod njih godina ostavila veći stilski utjecaj pa je tako Gospoja-Toljanić vino bez greške, ali i bez pohvale, dok se kod PZ Vrbnik i naročito kod Ivana Katunara osjeti veća alkoholnost, slabija svježina i zapečeni gorki aromatski profil, koji se ponavlja i u afteru.

Kušanje obavljeno, stisak ruke Draženu i dogovor da ćemo isto ponoviti krajem kolovoza, da vidimo kako se žlahtine drže u boci.

 [wdgpo_plusone]