Dalmacija u mom nepcu
Brač – off the record
Maslina je neubrana, srdela je neočišćena…
Gastro vodič po zapadnom dijelu Brača za insider-e…
Dalmacija u četiri lekcije – turistički i životni vodič za ostale građane Hrvatske, posebno za Primorce
Zašto nismo jili srdele na gradele za obid? To si sigurno ti smanta koga da ih pofriga. Čuješ ti gastro snobe tebi govorin, ne pravi se blesav! – Kum se uvali na stolicu u prostranom kokpitu broda i prstima počne čačkati po stranici novina, ne bi li me omeo u rješavanju sudoku-a i prisilio na razgovor. Već mi sedam dana, otkako smo se ukrcali na brod idu sline na srdele i kad san jutros vidija u Velu Luku da je barba kupija par kili bija san siguran da ćemo ih izist na gradele. Onako cile ih otreseš, provučeš kroz Slobodnu – (zapamti Slobodna je najboja za čistit srdele, nikako Novi List) i baciš na gradele. Znan ja to si ti nagovorija koga, cilo si vrime u kužini, moga san si mislit. Jer kako će gospodin vadit ljuske i čriva na pjat. Evo ga Barba – zagalami Kum – Barba, Vi ste Omišanin, recite mu da ne misli da je to samo u Splitu, je li se vadidu drob i juske srdelama za gradele? Nikako, samo se otrese, provuče kroz karton o vriće o cimenta. U nas je više težačko misto, nije se puno Slobodna prodavala, a i imali smo tvornicu cimenta. – kratko i jezgrovito izvjesti Barba.
Eto vidiš – slavodobitno će Kum- Ništa ti ne razumiš. A kako ćeš i razumit kad ti tamo di se kupaš uz more ne reste bor vengo hrast, kuća ti nije o kamena vengo je inkartana, ne marendaješ i vadiš drob i juske srdelama za gradele, ne jideš uvik cile ribe vengo činiš one makakade o fileti i umisto kumplir salate s kvasinon i kapulon jideš kapučino o brokola. Ma pustite ga – veli Kum Barbi i bučno se digne sa stolice – on je Vlaj. Ali sada kad se iskrcamo ostaje sa mnom 7 dana na Braču u Spliskoj, sve ću ga ja naučit. – završi Kum i zajedno s Barbom nestade u prolazu prema provi.
Ode Ante iz tv-spota mobilnog operatera, a ja ostah otvorenih ustiju kao susjed iz istog spota.
Sedam je dana brzo prošlo i Najdraža i ja uključujemo se u Dugopolju na autoput. Kumov civilizacijski tečaj uspio sam preživjeti bez značajnijih psiho-fizičkih poremećaja. Sjedili smo u hladu stoljetnih borova na terasi okruženoj kamenim zidićima, slušali danju cvrčke, noću zrikavce, marendavali i ručavali, kužinavali (malo kumova mater, malo žena, malo ja), kupali se podno velikih borova i na velikim kamenim pločama, odlazili na jutarnju kavu u najlipše malo misto na svitu, pili popodnevnu kavu na teraci i slušali nonine priče o starograjskoj mladosti i splitskoj zrelosti, čudili se kakva se to jahta koja se zove ‘Malo vitra’ vezala u valu i zašto je, na bivšu kuću o barba Ranka Marinkovića stalno izvješena hrvatska zastava i tko ju je kupija.
Odlazili smo na izlete u Pučišća – poezija u kamenu, klesarska škola i palača-hotel Dešković, na Vidovu goru – najljepši pogled na Jadranu uz biokovski sa svetog Jure, gledali zvonike i stare kuće u Ložišćima – Malo misto, Bobovišću i Donjem Humcu. Posebno su nas oduševila dva stara mjesta u zaleđu iznad Postira – Škrip i Dol. U Škripu etnografski muzej otoka Brača i vrijeme kao da je stalo prije dvijesto godina, veličanstven pogled na Dol, Postira i Omiš.
U Dolu potočić (?!), kuće s kamenim krovovima, vinogradi pošipa, tri konobe.Ugođaj zaleđa Cannessa, sela oko Mouginsa pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća kad su u njih dolazili Picasso, Dali…
Gastronomski ističem nonin recept za kupus na fratarski – kuhani svježi kupus sa suhim mesom u čijoj se vodi na kraju skuhaju penette, izuzetno kvalitetnu konobu kod Tonča u Splitskoj u kojoj smo Najdraža i ja zajedno s kumovima još kasnih 70-tih godina prošlog stoljeća jeli najbolje Linine – lignje u teču. Konoba je još uvijek u obiteljskom vlasništvu, uključile su se i nove generacije, a gđa Lina je još uvijek na gradelama.
Tonči diže atmosferu, a crni rižot je odličan. Još je za preporučit konobu Toni u Dolu zbog izuzetnog ambijenta, dobre frigane ribe, dobrog ugođaja i posluge i gastro – binga, dolske torte Hrapačuše, koju u toj konobi možete probati.Torta je to čiji je biskvit s puno jaja, putra i badema, s vrlo malo brašna, narančine korice, prošeka i ruma, preliven smjesom od polovica oraha, bjelanjka i šećera koji se mješajući kuha oko 1 sat koliko se i biskvit peče.
Izuzetna torta koja zaslužuje izlazak iz gastronomskog zapećka u hrvatski gastro brend.
4 kolovoza, 2010 at 07:49
Odličan post! Pravi gušt za čitati! Inače mi je Brač bio pravo otkriće kada sam prvi put došao. Kasnije smo, u sklopu kulinarske ture dovodili goste u konobu Toni na pravljenje vitalca i svi su gosti redom bili oduševljeni Dolom i cijelim otokom.
27 kolovoza, 2010 at 17:58
hrapačuša i lignje u teču…Jedina torta koju ne bih propustila ni kad sam najsitija, a lignje…za mene…uvik u teču! Bog da pokoj mojoj svekrvi…