Krk, Cuj, Carso, Kras
Trojac iz Vinske priče predkrasnim izletom!
Razotkrivamo organizacijski ustroj i složene međuodnose organizacijske strukture Vinske priče!
O bjelančevinama u doručku i mjestu, ulozi i značaju doručka u ljudskoj prehrani!
Kante i Čotar, Hogar i Helga!
Pomaknuti izvještaj s vrlo ozbiljnog obilaska susjednih vinskih regija!
Zašto treba gledati onamo kamo gleda Zoran i kako smo obavezno morali pozdraviti Jureka!
Dobro se zacrnilo! Pomislih gledajući prema Učki, dok sam prolazio Krčkim mostom. Pa baš danas mora bit ovakova fertutma. Rekli bi Matujci, pomislih. Dobro da sam krenuo malo ranije, nego što sam planirao, jer će obilna kiša značajno usporiti moju vožnju i produžiti uobičajeno vrijeme koje mi je potrebno do graničnog prijelaza Kaštel, gdje se nalazim s ostalom dvojicom sukrivaca za Vinsku priču.
Tamo, u neposrednoj blizini ispred vinarije Danijela Kraljevića zvanog Cuj, ostavljamo moj auto i s Carlosovim krećemo za Kras i San Daniele.
Na riječkoj obilaznici prolom oblaka! Brisači na najvećoj brzini jedva uspijevaju ukloniti vodu sa stakla. Tunel, mali odmor i normalna vožnja, no ubrzo izlazak u Marijansku brazdu! Milim Buzeštinom, ne nazirem ni Motovun s lijeve, niti Livade s desne strane, kotrljam se do Ponte Portona pa uzbrdo. Ne vidim ni Grožnjan s desne, niti kuću vinara Giorgia Clai-a s lijeve strane. Zamiriši mi Brombonero i Vesnin kozlić in forno. Pomalo ljutit što ne skrećem u Brajkima na drago mi odredište, ubrzo obilazim Buje i još jednu dragu destinaciju Konobu Buščina, što dodatno podiže moj koeficijent zluradosti. Kiša nesmiljeno lijeva, brisači se muče, tako da jedva pronalazim skretanje za Cujevo dvorište. Cuj – šaljem poruku Zokiju, znajući da on ne vozi. Brtonigla – stiže odgovor. Petnaestak minuta, po ovom vremenu možda i više – pomislih i uhvatih se pretraživanja Facebooka i pristiglih mailova. Taman kad zaključih da moram nazvati Brunu Trapana (poznati istarski vinar mlađe generacije i registrirani ovisnik o Fb.) da nije možda bolestan, jer više od tri sata nisam primijetio nikakvu njegovu aktivnost na toj socijalnoj mreži, stigoše. Kiša je taman malo utanjila i prebacih se u Carlosov auto.
Pozdravismo se i evo Zokija: Kad ćemo jest?! Pa sad si pojeo dva kroasana, zato i kasnimo -okrene se Carlos meni. Ma pusti te ugljikohidrate – važno će Zoran – vrlo je značajno početi dan s dovoljno bjelančevina, a i doručak je najvažniji obrok… Pa sad smo za nešto više od sata kod Kante-a pa nećeš umrijet do tad – pokušah pomoći Carlosu – Dajte mi pasoše – suho će on-evo nas na granici!
Nakon retoričke stanke zbog granično-carinskih formalnosti Zoran je nastavio svoj pledoaje o nužnosti što skorijeg hranjenja. Objasnio nam je da prolazimo pokraj odličnog kineskog restorana u Kopru, da nam je odlična gostiona Majda u Gorici samo na par minuta skretanja, a da prije toga možemo u Vipavsku dolinu u Majeriju ili Kod Zemona. Prije nego što bi nam vjerojatno objasnio da nam je Le Calandre u Padovi usput, počesmo ga ignorirati. Odmah je uzvratio protumjerom. Nazvao je navigacijski uređaj u Carlosovom njemačkom autu Helga i počeo s njom komunicirati o nasušnoj potrebi hranjenja. Dno je dotaknuo kada je Helgi ponudio da je spreman i na tramezin na pumpi u Duinu! Carlos Hogar Strašni je prekinuo ignoriranje i slavodobitno rekao: Ne može! Izlazimo prije Duina! I iziđosmo. Desetak minuta vožnje, jedno skretanje na makadam, dvjestotinjak metara i…
EDI KANTE
Malena moderno uređena prizemnica u kombinaciji stakla i drveta, više odaje ukusno uređenu vikendicu nekog viđenijeg tršćanskog arhitekta, nego ulaznu zgradu u vinski podrum. Tek pogled na kamion na kojem su palete boca i vinograd koji počinje par metara od prizemnice odaju da se ne radi o vikendici. Parkiramo blizu ulaza i trčimo kroz krupne kapi kiše. Ulazimo u kancelariju i prostoriju za degustaciju. Na zidu modernistički akrili i ulja na platnu. Autor vlasnik vinarije. Na policama poslagane boce popijenih vina. Respektabilna kolekcija. Na stolu pladnjevi. Na njima narezani: kraška salama, panceta, kozji sir, a sa strane domaći kruh, grisini, masline i maslinovo ulje. Naš nutricionista značajno podigne obrve i slavodobitno me pogleda, izvlačeći fotoaparat. Spremni za obilazak podruma!
Impresivno zdanje. U živoj stijeni iskopano 16 metara u dubinu i napravljen podrum na tri razine. Zidovi su većinom ostavljeni u živoj stijeni i svako toliko ukrašeni su Kanteovim slikama. Motivirani nutricionista intenzivno škljoca fotoaparatom, penjemo se uz mokre prirodne zidove i evo nas natrag za degustacijskim stolom.
Edi Kante je vinar osebujne ličnosti, pionir vinarstva na Krasu i čovjek koji je vjerojatno najviše učinio na promociji Krasa kao područja na kojem se rade ozbiljna vina. 7,5 hektara, cca 35.000 boca uglavnom bijelih sorti, vitovske, malvazije, sauvignon blanc-a i chardonnay-a i nešto malo crvenih sorti – terana i pinot noira koji sav završava u pjenušcu. Vina su mu izrazito svježa i mineralna, lijepog aromatskog profila i nešto slabijeg ekstrakta i tijela, no s velikim potencijalom starenja. Radi kontroliranu fermentaciju u inoxu i rabljenom drvu, ne macerira na masulju i mošt izdvaja na odležavanje u drvo (barrique – novi i rabljeni i veliko drvo.) Odležavanje u drvu minimalno jednu godinu – sada je na tržištu 2007 g. Kušali smo iz 2007 godine: Vitovsku, Malvaziju, Chardonnay i Sauvignon blanc. Iz 2003 godine Malvaziju i Vitovska selakcija. Osim toga dva pjenušca (jedan od malvazije i chardonnaya, a drugi rose od pinot noira i chardonnaya) i Teran iz 1991!!!! O vinima više Carlos na drugom mjestu unutar Vinske priče, a ja ističem moja dva favorita pjenušac rose i teran.
Odlazimo od Kantea zadovoljni. Krećemo prema Udinama gdje bismo trebali sresti Area managera prodaje vinarije Frescobaldi, koji bi nas trebao voditi do San Daniele-a. Nutricionista je miran, ne priča i ima “blažen” izraz na licu. Toliko o kvaliteti kraskih suhomesnatih proizvoda probanih kod Kantea. Zastoj na putu, neažurirani podaci u Helgi i moja rezolutnost na krivom kružnom toku omogućili su nam uživanje u divnim vizurama predgrađa Portogruara i nezaboravan ugođaj industrijske zone Monfalconea. U međuvremenu su se Carlos i Area manager “šešnajst” puta čuli i prvotno nalaženje kod izlaza Udine sud, preselili na Udine nord. Mi smo utvrdili znanje iz područja “Industrijska baština Friulia”, a čovjek je obišao tri četvrtine kupaca u Udinama. No, napokon se nađosmo na izlazu s autoputa. Mahnu nam iz auta da ga slijedimo. “Znaš on ti je svojevremeno bio među najboljim talijanskim relijašima” oglasi se Carlos. Niti uz najbolju volju, uz pokušaje naknadne pameti, ni Zoki, niti ja nismo iz svijesti (možda ta kategorija kod nas dvojice ne postoji?!) uspjeli prizvati bilo kakva sjećanja na tih dvadesetak minuta vožnje po brežuljkastim obroncima Friulianskih Dolomita. No bilo kako bilo eto nas u…
SAN DANIELE Prosciutti DOK dall’ Ava
San Daniele u Friuliu, uz Parmu u Emilii Romagni i Sienu u Toscani, najpoznatije je talijansko područje odakle dolazi od države zaštićen i kontroliran visokokvalitetan pršut. 28 proizvođača licencirano od države, da mogu na proizvod staviti ime San Daniele. Mi ćemo posjetiti jednog od njih – DOK porodice dall Ava. Pedesetih godina prošlog stoljeća porodica kreće s proizvodnjom “slatkastih” šunki u okolici Vicenze, šezdesetih se sele u San Daniele i danas su jedan od najznačajnih proizvođača. Osim San Daniele nominacije, investirali su u krda svinja u Španjolskoj (Extramadura), Italiji (Sicilija), Mađarskoj i Kini. Svi ti pršuti obrađuju se, sole, suše i dozrijevaju u San Daniele-u i dolaze pod drugim komercijalnim imenom na tržište. Isprobali smo sve četiri vrste u impresivnom novom restoranu-kušaonici-trgovačkom centru sagrađenom uz proizvodnu halu. Dok isprobavamo pršute, razgovaramo s našim vodičem o aktualnoj situaciji na vinskom tržištu Italije.
Naš Vinskoprički nutricionista smireno zaključuje da je njemu najbolji sicilijanski, jer je najsličniji našem dalmatinskom. Dok se nas dvojica povlačimo uživati u cigari na terasi, Carlos i bivši, a nažalost i sadašnji reli vozač odlaze dogovoriti potencijalnu isporuku pršuta. Razlog našeg dolaska je izuzetna gastro iskoristivost tog tipa pršuta. Po meni on ima dvije bitne prednosti u odnosu na većinu naših pršuta. Prvi je da je izuzetno podesan za termičku obradu, jer ne ispušta slanoću i jaku aromatiku, a drugi je da se svojim rafiniranim slatkasto-plemenitim i nježnim ukusom bolje uklapa u većinu hladnih predjela, što je posebno važno kod restorana koji vode računa o stupnjevanju jela u jelovniku i/ili menu-ima sa stanovišta intenziteta, jačine i punoće ukusa pojedinačnog jela u njihovom sastavu. Najbolja referenca proizvodima DOK je da se nalaze na listi dobavljača za restoran i prodajni dućan restorana Le Calandre u blizini Padove, koje vode braća Alajmo, na čelu s Masimillianom, najmlađim kuharom u trenutku dobivanja treće zvjezdice Michelina. Veseli nas da će izgleda ti proizvodi biti prisutni na hrvatskoj gastro sceni.
Kratak pozdrav s našim vodičem, dvadesetak minuta do autoputa izlaz Sistiana, vožnja talijanskim dijelom Carsa, prolazimo bivši malogranični prijelaz između Slovenije i Italije i vrlo brzo stižemo…
ČOTAR
O vinima i vinarima (otac i sin) pogledajte u Carlosovim opisima degustacije. Od mene tek napomena da se radi o najvećem vinaru sa slovenske strane, a zajedno sa Kanteom i Zidarichem i ukupno na Krasu. 7 hektara, cca 30.000 boca, 80% bijelih sorti, vinarenje u skladu s prirodom, dugotrajne maceracije u drvu, bez kontrole temperature, “na otvoreno”, isključivo upotreba vlastitih kvasaca, bez enzima. Po stilistici najsličniji našem Giorgiu Clai-u. Obojica su pripadnici udruge Vini veri. No u čaši su značajne razlike. Rekao bih prvenstveno zbog teritorija.
No ponešto i zbog načina podrumarenja. Na Krasu (Carsu) izuzetno je skupo proizvoditi vino. Prvenstveno zbog nedostatka zemlje. Svaki novi vinograd znači navoženje zemlje!? To povećava troškove i trud. Mnogi su nam vinari u razgovoru rekli – E da nam je Vaša (istarska) zemlja “e vostre materie prime” …Par kilometara vožnje, razmjena dojmova, rijetka kišica i…
ZIDARICH
Pa gdje je tu podrum? – pitah Carlosa. Čekaj, vidjećeš. Sad će doći Benjamino pa će ti sve biti jasno. Parkirali smo ispred kuća u nizu do kojih smo došli uskim asfaltiranim putem kojim može prolaziti samo jedno vozilo i čudom se čudim gdje tu može biti taj reprezentativni podrum o kome sam toliko slušao.
Oprostite što ste malo čekali, imam večeras malu proslavu, dolaze mi i moji prijatelji vinari. Morao sam nešto dogovoriti u kuhinji. Bit će mi čast ako mi se pridružite – pogledah u gostoprimljivi smireni pogled Benjamina Zidaricha, koji razoružava svojom dubinom i dodrodušnošću. No to me ne spriječi da krajičkom oka ne ulovih Nutricionističevo znakovito podizanje obrva i već rutinirano vađenje fotoaparata.
Točno ispod kuće iskopano 21 metar u dubinu, 4 nivoa podruma. Za približiti atmosferu, kao da ste smjestili vinski podrum u jamu Baredine. Na najdonjem nivou podruma, uz šum vode i odsjaj svjetala, razgovaramo s Benjaminom o njegovom pristupu vinarstvu, uz kušanje vina iz bačava. Rijetka privilegija. Ako je pojednostavljeno rečeno Kante jedna krajnost stilistike u smislu modernizma, čistoće i nemaceracije, a Čotar druga u smislu duge nekontrolirane maceracije i rustikalnosti, onda je Zidarich na pola puta imeđu jednog i drugog. 6 hektara vlastitih vinograda i oko 3 kooperantskih, 35.000 – 50.000 boca, ovisno o godini. Ističem jako dobru Vitovsku 2oo8, ali posebno Vitovsku reserva 2008 koja ovih dana ide na punjenje u boce, a na tržište će na proljeće 2011. Veliko vino.
Penjemo se iz podruma i dolazimo na vrh u degustacijsku salu s kuhinjom i impresivnom terasom s predivnim pogledom na Tršćanski zaljev. Evo, da se zabavljate dok ne dođu gosti, ja moram sad u kuhinju – javi se Benjamino donoseći četiri boce Ruje 2006, 2005, 2004 i 2003. Ruje je kupaža merlota (dominantno) i terana. Krenusmo od 2006. O detaljima u slijedećim Vinskim pričama i Carlosovim ocjenama, za sada samo informaciju da sam kušajući 2004 nakon prvog gutljaja ostavio čašu i dignuo obje ruke i povikao – Što je ovo – gledajući Carlosa. Samo ću Vam reći da se nasmiješio i zasvijetlile mu oči!
Počeše pristizati gosti. Radikon, Prinčič, Castellada (Nicolo Bensa), Moschioni, Dorigo, Skerli, Lupenc… Krenusmo se družiti i isprobavati vina koja su vinari donijeli sa sobom. Fina atmosfera puna dobrih vibracija i poštovanja. Neke sam poznavao, neke sam upoznao. No svi su rekli – Pozdravite našeg Jureka. Videći da ga malo čudno gledam Stanko Radikon će – Giorgio Clai, naš Jurek. Tu mamo njegova vina tud…
Zoki i ja iziđosmo na terasu. Krenula je bura, razvedrilo se. Kraljevska ogrlica svjetala zrcalila se nad Tršćanskim zaljevom. Zoki otrči po fotoaparat. – Ovo bi mogla biti super fotka. Svjetla nad Trstom i svjetla nad mojom vinskom naobrazbom.
Fotografija je u principu dvodimenzionalna, plošna, osim kad ju slika Vodopija (Zoki, Zoran, Nutricionista). Ponekad, posebno kad je sit, a to je večeras slučaj, ona dobiva treću dimenziju, volumen. Za razumjeti Zokija treba gledati, kamo on gleda. Poštovani čitaoci ovdje Vas ostavljam u traljama svog rukopisa. Puno ćete bolje doživjeti naš izlet ako pogledate foto albume Vinska priča by Zoran Vodopija.
10 rujna, 2010 at 14:08
Ispravak krivog navoda
Iako izuzetno cijenim uvaženog kolegu Baretića, autora ove priče, kao sudionik putovanja, moram se ograditi od netočnih navoda izrečenih u ovom članku. Naime,
gospodin Baretić, zaslijepljen Carlosovom izjavom u kojoj Carlos govori da sam pojeo dva kroasana, bez prethodne provjere, brzopleto, objavljuje netočni podatak koji bitno mjenja kontekst članka i nepotrebno navodi čitatelja na pogrešne zaključke. Prava istina glasi da sam pojeo JEDAN (1) a ne dva kroasana, kako je navedeno u tekstu. Žao mi je da se potkrala ta greška inače rijetkogrešnog gospodina Baretića. Ponukan time, provjerio sam sve ostale navode i nisam pronašao netočnih podataka.
10 rujna, 2010 at 15:49
Ispričavam se uvaženom kolegi i sudioniku putovanja Zoranu Vodopiji na neoprezno i neprovjereno objavljenom podatku o broju pojedenih kroasana u ranoj fazi, tada još ne zajedničkog putovanja. Šteta je učinjena, vedrica prevrnuta, mlijeko proliveno, Pandorina kutija otvorena. Pogrešne premise, dovedoše do pogrešne konkluzije i tako Zoran postade nutricionist. Jedino što mi prostaje, iako svjestan da to neće popravit štetu proglasiti ga VANCIONISTOM. Istinitost navoda i vjerodostojnost Vinske priče uvijek će mi biti prioritet i za njih sam se spreman boriti do posljednjeg kroasana!
10 rujna, 2010 at 16:17
Prihvaćam ispriku uvaženog kolege. Iako je (znatna) šteta učinjena, vedrica prevrnuta (nadam se bez boce), mlijeko proliveno (možda je već ciknulo) stvar je riješena a istina objelodanjena, što je nama, u Vinskoj priči, najvažnije. A da li nutri ili van, u konačnici je svejedno.
2 studenoga, 2010 at 06:05
[…] adresu koju je unosio u navigacijski uređaj poznat iz prijašnjih nastavaka Vinske priče (Krk, Cuj,…) pod imenom Helga (copyright by Nutricionsta). Valjda će biti dobro. Jedva čekam nešto […]