Vinska priča

Iako tamo lijepo piše ‘Namjera im je ostrašćeno, kulturno, tolerantno i nadasve kompetentno pisati vinske priče…’, u ovom slučaju se ne mogu držati toga u dijelu ‘ostrašćeno’. I ne samo to – osim da pišem samo o cigarama (što mi je u opisu posla) ja tu nešto drobim o vinu (što mi je poluzabranjeno).

View at Picasa

 

Sklop sretnih okolnosti se desio tu večer, kada su se poklopile zvjezdice. Ugodno društvo, vatrica u kaminu, malo tartara i Trapanov cab, svi sretni. Raspričali se mi naširoko i nadugačko. Vade se netom pristigle cigare i prigodno piće – bijelo vino! Ovdje će se sommelijerske duše pobuniti. Iza crnog bijelo, neće ići! To je protiv svih pravila! A uz cigaru bijelo vino – fuj! Ali kako mudri i stari kinezi kažu da je ‘predrasuda majka svih pogreški’, tako su i navedene činjenice uobičajeno točne dok ne naiđete na izuzetak.

Clai, Dedicato a Martina 2007 – vino iznad vina.

ili

Kako ostrašćeno pisati o vinu koje je samo po sebi strast!

View at Picasa

 

Ma naravno da nije tako! Dedicato a Martina je samo jedno vrlo neobično vino, koje je trebalo biti običnije nego što je. Naime, Giorgio Clai ne primjenjuje (više) kontroliranu fermentaciju, što znači da ne kontrolira temperaturu vina (čitaj, ne hladi) tijekom fermentacije. To znači da je vino ‘prepušteno samo sebi’ i ‘desi se što se desi’ ili je ‘tako priroda htjela’. Ako je sve napravljeno kako treba i sirovina (grožđe) zdravo, postupak ide svojim tokom i tako nastaje prepoznatljiv Clajev stil. Neki vinari ne vjeruju Giorgiu kad kaže da ne hladi vino, jer ‘je nemoguće dobiti takvu aromatiku bez hlađenja!’. Enivej, Giorgio radi točno onako kako misli da treba, i na sreću to ispada dobro (jaako dobro).

Ovoga puta nešto se (krivo?) desilo i fermentacija se prekinula prerano. Potencijalnih razloga ima mnogo, ali nećemo o njima. Rezultat je vino s većim ostatkom neprovrela šećera, nego što je Giorgio htio. Dakle ‘vino s greškom’ najprije nije htio prozvati Malvazija Classica (što je trebalo postati). Onda ga nije uopće htio puniti. Od kad smo ga prvi puta probali, neprestano smo ga nagovarali da to to vino pusti na tržište. U jednom trenutku (za vrijeme mladog Mjeseca), butelje su napunjene i to je početak jedne kratke, ali romantične priče.

Em je vina bilo malo, em se ljudima vino svidjelo, uglavnom ubrzo ga je ponestalo i danas se rijetko sreće. Ne mogu se požaliti, pio sam ga više puta uživajući u fazama sazrijevanja (mene i vina). Najveće iznenađenje je da to vino savršeno ide uz cigaru.

Ali prvo o vinu.

View at Picasa

 

Duboka, jantarno-zlatna boja i povećan viskozitet, u čaši ukazuju da imamo sve samo ne običnu malvaziju. Vino se lijeno valja po stjenkama čaše, puštajući krokodilske suze radosnice koje, kao da kažu, ‘probaj me odmah’. Ali zaboga, prvo nos!

Ako postoje suze radosnice zašto ne bi postojale i suze mirisnice? One su ustvari hibrid između suza radosnica (koje su tu jer ću uskoro kušati vino) i suza puštenih od ekspresije mirisa tog vina… Pretjerao sam? E to baš i nećete saznati (mislim, onaj tko nije), jer je ova butelja jedna od posljednjih na svijetu (suza tuguljica).

Vrlo intenzivan nos, kompleksan i fin miris. Dominira zrelo voće, ističe se kruška, pa slijede suhe marelice, naranča, dunja. Miris se neprestano mjenja i isprepleću se vanilija (u tragovima), med, začini… Kad se čaša zavrti, opet dominantna kruška i ostalo voće (bez povrća) koje se izmjenjuje sa mednim notama i u tragovima, sa orašastim voćem (lešnjak). Da, alkohol se osjeti ali nije pretjerano dominantan i nekako je uklopljen, ali ‘ga ima’. Možda daje vinu note Cognaca… Izuzetna, kompleksna i zanimljiva harmonija mirisa, koji su svakog trena u drugoj kombinaciji, uvijek ugodni…

U ustima vrlo toplo, uljasto, vrlo intenzivno, puno i dugačko. Šećeri pojačavaju punoću tako da se vino da gotovo žvakati. Puna usta zrelog voća. Energično i radosno. Suho voće, kruška, karamel, smokva, dunja – tu svačeg finog ima. Alkohol se osjeti (15,2%vol) i možda enološki strši, ali hedonistički ne. Dugi finale, traje i traje. Na kraju travnate note + blaga gorčina u tragovima unatoč visokim šećerima ukazuju na malvaziju. Iskreno i jedinstveno. Vino za opuštanje, meditaciju, uživanje, uz cigaru, badem ili njemu samom. Nije gastronomski iskoristivo osim uz kotonjatu (kotunjata, kitenkese), uz koju se idealno sljubljuje. Ocjene su mi zabranili davati, ali mogu reći da bi bila 10 bodova više od one koju bi dao Carlos.

Bolivar Coronas Extra

View at Picasa

 

U usporedbi sa drugim kubanskim cigarama, Bolivar cigare izdvaja ‘nešto’ teško opisivo, što tim cigarama daje osobnost i prepoznatljivost. Po meni je to iznimna usklađenost jakosti i arome sa notom prepoznatljivosti – aromom suhe šljive i/ili melase u pozadini, a sa dominantnim cedrom u fronti. Osim šljive, od voća tu je i kora naranče, fini začini, vanilija, kava, čokolada… Ova cigara nije neka posebna edicija, no njezina kvaliteta, užitnost i opći dojam su posebni.

View at Picasa

 

Simón José Antonio de la Santísima Trinidad Bolívar y Palacios y Ponte Blanco ili skraćeno Simón Bolívar (1783-1830) bio je veneculanski političar koji je odigrao ključnu ulogu u borbi Venecuele za neovisnost od Španjolske. Paradoksalno, 170 godina od Bolivarove smrti, vlasnik kubanskog brenda Bolivar (postoji i dominikanski) je Habanos SA koji je u velikom dijelu vlasnik španjolska tvrtka Altadis. Brend i bussines su jači od politike.

Bolivar i Clai

Iako Giorgio Clai nije političar, radikalnost i beskompromisnost ga povezuju sa Bolivarom. U ovom slučaju apsolutno nevažno. Bitno je da je aroma Bolivar Coronas Exstra neobično kompatibilna sa Clai Dedicato a Martina 2007, i da je ta veza emotivna, strasna…

I da, tko je ljepotica, a tko zvijer također nije bitno.

View at Picasa