Priča o Bar(t)olu
Revolucionarni vinar i/ili vinar – revolucionar!
Rano jesenje jutro, miris vlažnih polja i vinograda. Gusta magla diže se prema obroncima okolnih brda i poput neke tajanstvene koprene prekriva vinograde, kao da želi sakriti nešto vrlo tajanstveno i vrijedno. Nalazimo se u Piemontu na sjeverozapadu Italije, točnije u Langhama, domovini jednog od najcjenjenijih svjetskih vina – Barola. Povod je želja da Vas upoznam s meni najdražim “Barolistom” (proizvođač Barola).
Piemont je podijeljen u 9 vinskih regija i nudi široku paletu vrhunskih vina.
Barolo, često nazivano “kraljem vina”, proizvodi se isključivo od nebbiola, grožđa koje je upravo po toj jesenskoj magli i dobilo ime (tal. nebbia = magla).
Naziv zahvaljuje istoimenom gradiću cca. 15 km južnije od Albe, a prestiž Giuliji Vittorini Colbert di Monlevriere, francuskoj plemićki, koja se na nagovor Napoleona udala za markiza Carla Faletti-a di Barolo. Francuska dama željela je imati vino po uzoru na Bordeuux, tako da traži od Camila Bensa (Conte di Cavour) da dovede enologa Louis Quadarta, koji zajedno s njima u zonama Serralunga i La Mora prvi vinificira nebbiolo sam i dolazi do prvog potpuno suhog vina od tog grožđa. Lijepa Giulia umire 1864 godine bez nasljednika, a priča o Barolu se nastavlja.
Prošavši uspone i padove Barolo 1966. dobiva DOC (Denominazione di origine controlata), a 1980. DOCG (Denominazione di origine controlata e garantita). Danas je proizvodnja vina pod nazivom Barolo dozvoljena u 11 općina, no kad pričamo o vrhunskom barolu spominju se samo 5 općina i to Barolo, Castiglione Falletto, Serralunga d’Alba, Monforte d’Alba i La Morra u kojima opet razlikujemo nekoliko vrhunskih položaja koji daju sasvim različita i nevjerojatno kompleksna vina.
Na kontroliranih 1.300 Ha vinograda smjestilo se 720 vinara od kojih je jedno ime potrebno izdvojiti: BARTOLO MASCARELLO (1927-2005). Iako možda nepoznat većini naših vinoljupca, želio bih izdvojiti par riječi o Bartolu, jednom od najvećih vinara Piemonta i jednom od najvećih tradicionalista koje sam ikada upoznao.
Što god pisali ili pričali o njemu, on je veliko ime u povijesti talijanskog i svjetskog vinarstva, koje je štitilo tradiciju i povijest svoga kraja. Imao sam prilike čuditi se njegovim nesvakidašnjim uzrečicama kao “Barolo je moje ime, samo bez T” ili “Napunio sam podrum do zadnjeg kuta, tako da nakon moje smrti neće biti mjesta ni za jedan barrique u njemu!”.
Bio je jedan od rijetkih ljudi koji poznaju mjesto gdje su rođeni i gdje žive, koji znaju od čega se sastoji njihova zemlja i kako diše njihova loza. Bio je skroman, uvijek u košulji i sivom puloveru s kapicom na glavi, više filozof nego vinar. Godinama je sjedio za pisaćim stolom crtajući sam etikete za svoje vino i pišući duge natuknice prikovan od teške bolesti, a vidio je i čuo sve – kako diše loza u La Morri, šta se događa u Langhama…
Negdje u studenome 2004. bio sam posljednji puta sa Bartolom – čak sam uzeo i jednu bilježnicu sa sobom znajući da ću sigurno nešto zapisati… Evo što sam zapisao: “Samo zato što Amerikanci, žele kao noć crno vino, koje ima okus po hrastovini i miris na vaniliju, piemontski vinari traže načine da im udovolje, gledajući samo dolare. Moj barolo mora imati miris i okus moje zemlje! Meni je jako žao kad naši vinari, toliko uzdignuti “Barolisti”, proizvode vino nalik na vina iz Kalifornije, Australije ili Čilea… Možda sam ja “Posljednji mohikanac”, no ja želim tradicionalni Barolo koji kad sazrije očarava nezaboravnim mirisom na amarenu i latice ruže i fascinira svojom kompleksnošću”.
Vrhunac ekstravagantnosti postigao je sa famoznom etiketom Barola berbe 1996 na kojoj piše “No barrique – No Berlusconi” (ne barrique, ne Berlusconi!) čime je osvojio simpatije i ne-ljubitelja barola.
Što je to posebno u njegovu barolu? Ništa posebno, osim što je perfektan!
Čak su i boce iz 1964, koje sam probao, još uvijek izvrsne! Vino granatno crvene boje sa naglašenim ciglastim odsjajem na rubovima otvorio sam zajedno s najboljim prijateljem, onim kod kojega mislim pokucati na vrata kada mi loše ide, i koja će mi se nadam se, otvoriti.
Pomirisah čašu i nastade tišina. Eksplozija mirisa i svježina u nosu ostali su nezaboravni. Poznati miris na ružine latice, duhan, balzamične note, klinčić, rogač, suho voće…. moglo bi se pisati satima! A onda u ustima, nevjerojatna kompleksnost sa još uvijek prezentnim i mekanim taninima, dugotrajno i sočno. To vino me podsjetilo na ne tako davnu, kasnu jesen 2004. kada sam posljednji puta sjedio sa „starim maestrom“ slušajući njegove rečenice.
A bio je skroman, jedan od rijetko iskrenih ljudi, ponosan na svoje vino, na svoju zemlju, na Langhe, onakvu kakovu je oduvijek poznavao – i nije ju želio promijeniti niti prodati za bilo kakve dolare ili eure. Jednostavno ju je volio.
10 siječnja, 2011 at 15:50
baš baš lijepo napisano. samo što bi valjalo čitati uz flašu, okej, čašu njegovog Barola! 🙂
10 siječnja, 2011 at 19:18
Lado! Ajmo objektivizirati! Ti donesi objekte tvog doktorata( može i ove preuranjene koji te živciraju),a ja ću nabaviti objekte Carlosovog članka! Nova disciplina eno-kaprologija! Ili možda kapro-enologija? Jesam li subjektivan za takav pothvat?
12 siječnja, 2011 at 12:00
hm…a jel će biti okej ovi jarići od 8 kili? ne znam oćel bit štogo mesa u njima! 🙂 eno-kaprologija novi je pravac koji će odrediti naše živote! 😀
26 siječnja, 2011 at 21:24
Pročitao sam ovaj članak dva ili možda tri puta…S obzirom da vrlo dobro poznajem vina ovog kultnog vinara, mogu samo reći “bravo” Carlos!
19 veljače, 2011 at 18:16
odlično napisan članak. moram priznati da je probudio u meni veliki interes za tim vinom ali želio bi obratit pozornost na vinara Bartolo Mascarello koji svojom ljubavlju prema zemlji, vinu i prirodi koja ga okružuje daje njegovom Barolu još jednu dimenziju koju samo pravi ljubitelji vina mogu shvatiti i cijeniti. sve više je “perfektnih” vina ali sve manje takvih vinara….