Riesling
Subota je, nepunih tjedan dana od mog povratka s kratkog izleta po Južnom Tirolu.
I dok je velika većina Vas uživala u druženjima i feštama u ovoj pre toploj ljetnoj noći, sjedio sam sam u malom sobičku ohlađenom klima uređajem i razmišljao o različitim događajima koji su obilježili posljednjih nekoliko dana mog života. Ovaj izlet u smjeru Bolzana ponovno je u meni pobudio niz emocija, što osobnih, što onih probuđenih spletom eno-gastronomskih doživljaja ili pak pitanjem o prijateljstvu. Prijateljstvo, ono pravo… koliko ga danas ima, koliko smo spremni žrtvovati i ‘biti’ prijatelji… Sve te fraze ‘kompa’, ‘frende’ i slično, znače li one onu pravu bit prijateljstva? Da li vas boli nepravda, da li ste svjesni koliko je napora potrebno uspostaviti pravo prijateljstvo, da li vam je istinski žao kad povrijedite prijatelja ili se sve svodi na ‘baš me…’ Znati ćete kad izgubite prijatelja, kad shvatite da je zbog gluposti i bahatosti ostala praznina koja se u biti ne može popuniti…
No filozofiju na stranu, oprostite, ovo razmišljanje potaklo me da otvorim bocu fino rashlađenog vina i počnem pisati… Riesling…
Riesling sam upoznao još tamo ranih devedesetih kada sam boraveći u Münchenu tu i tamo pomagao u Tantrisu, jednom od ponajboljih restorana u Njemačkoj, a njihova mi fenomenalna sommelierka Paola Bosch pričala o rieslingu kao kralju bijelih sorata.
Pre rano, možda, upoznao sam tu sortu i pre rano se zaljubio u nju nastojeći istražiti sve o njenim čarima. Kada sam zatim, radeći kao sommelier u poznatom talijanskom hotelu La Perla u Corvari na vinsku kartu odlučio staviti njemački riesling, pokupio sam samo negativne kritike no danas se niti jedna iole interesantna vinska lista ne može zamisliti bez ovog vina koje se ovisno o stilistici i intenzitetu fenomenalno sljubljuje s ogromnom paletom delicija internacionalne kuhinje.
Dakle, na tom izletu po Južnom Tirolu, posjetili smo nekoliko restorana i naravno pili riesling. Njemački riesling, izuzetno mineralno vino sa intenzivnim i vrlo bogatim aromatskim profilom očarava svježinom i nižim postotkom alkohola što animira na koju čašicu više. U razgovoru sa vlasnicima restorana (među kojima su i oni sa prestižnim michelinovim zvijezdicama), potvrdila se moja već od davno postavljena teza, da nam trebaju laganija vina, vina za svakodnevnu upotrebu koja će biti dovoljno kompleksna i osobita da prate ponuđenu hranu ali i dovoljno svježa i pristupačna da bi ih prosječan konzument razumio.
Takav je riesling, od jednostavnog svakodnevnog vina do vrlo kompleksnih uradaka koje već desetljećima niti jedno drugo vino ne skida sa ‘vinskog trona’. Nakon poslijeratnih problema s unificiranjem i pokušajima različitih stilističkih promjena, već krajem osamdesetih riesling je ponovno postao neizbježan na vinskim kartama. Čitav svijet, vinski svijet, ‘ponovno je otkrio’ riesling i dok se trgovci i potrošači diljem svijeta praktično bore za pokoju bocu više, kod nas je ovo vino zapostavljeno i izgleda nezanimljivo.
Nekolicina vinara koja vjeruje u sortu pokušava ‘osvijestiti’ scenu no čini mi se uzalud.
Do sada su ta vina (naravno, dio njih) bila dobro odrađena vina no ako tražimo sortne karakteristike i kao uzor uzmemo velika vina iz Pfalza, Mosela ili Rheingaua, ostajao sam ravnodušan, ne iznenađen i s relativno malo ‘teksta’… do sada…
U tom tamnom tunelu koji vodi ka onom željenom kraju izdvajajući jedno vino od drugih, počelo se nazirati svjetlo i to vrlo jako, blještavo svjetlo!!
Zamislite si dakle taj mali rashlađeni sobičak u jednoj tipičnoj istarskoj hiži (onoj staroj, ne novouređenoj), nešto jadranskog ‘fast fooda’ uz pokojeg kvarnerskog škampa, par dondola i mušula i… zagorski rizling… Riesling koji me nije ostavio ravnodušnim, vino koje miriše na mladost i svježinu, na svježu marelicu, citruse i netom oguljenu kožu jabuke, vino koje u ustima ostavlja perfektno harmonični trag na svježe začinsko bilje i reflektira voćnost koju sam osjetio u nosu sa dodatkom nijansi na južno voće i nezaboravnom mineralnošću.
Našao sam ga, pomislih, i misli mi odlutaše ka prizoru s nekog od pitomih zagorskih bregi gdje pogled sa sve četiri strane seže ka vinogradima i malim tipičnim kletima. Trebalo je vremena i truda i naravno vizija za ovakvo vino. Trebalo je hrabrosti i tvrdoglavosti da u ovom našem vinskom svijetu nabildanih graševina i malvazija netko istupi sa vinom koje odiše svježinom i elegancijom. Mladi vinar i vizionar Tomislav Bolfan na pravom je putu. Čovjek koji je taštinu zamijenio skromnošću a vinskoj sceni poznate superlative voljom za učenjem, šalje nam jasnu poruku koja odzvanja pitomim zagorskim bregima tražeći uši koje imaju sluha i srca koja žele prihvatiti i učiti. Pogledajte oko sebe, otvorite se i poslušajte blues sa zagorskih bregi, blues koji priča priču o svim onim nekadašnjim kiselišima i direktorima, priču o pitomom zagorskom kraju i ponekad tvrdoglavim ljudima koji su u stanju zadiviti svojom marljivošću i jednostavnošću ali i priču o nekom novom vremenu koje će okarakterizirati izvrsna vina jednog mladog vinara koji ima viziju.
I zato, vraćajući se na početak ovog teksta, vraćajući se na moj rashlađeni sobičak na sasvim drugom dijelu Hrvatske, ostati ću zadivljen ovim rieslingom Bolfan Primus iz berbe 2008 i zamoliti vas da razmislite o vama bitnim stvarima razmišljajući i o prijateljstvu, onom pravom, koje je za mene, danas u Istri, ipak počelo na nekom pitomom zagorskom bregu…
[wdgpo_plusone]
4 rujna, 2011 at 11:24
…..jako lijepo…
5 listopada, 2011 at 22:21
Rajnski-za mene kralj bijelog vina,međutim rajnski vinarije Nemec iz Štrigove definitivno je kralj kraljeva !!!!