Vinska priča

Svaka sličnost naslova teksta sa stvarnim događajima i osobama je slučajna i posljedica je isključivo autorove nemaštovitosti…

Rabo de Toro, Petit manseng, Degrassi, Kozlović, neretvanske kozice, tučepska migavica, plešivički i zagorski rizlinzi, stonske kamenice, Mare Mrgudić, pelješki cvrčak…

Kako je Kozlović prekrio malvaziju i vice versa – Santa Lucia 2008 i 2009.

Opatijsko sunčano subotnje jutro. Žamor šetača i miris cvijeća magnolije je u zraku, a predamnom ‘neprijatelj laptop’ i ‘kitschig’ okružje TV salona vile Dubrava. Najdraža je završila trotjednu rehabilitaciju i odšetala na jutarnju kavu do terase hotela Milenij, a ja pokušavam prije sutrašnjeg odlaska ‘osuvisliti’ sjećanja na prvi tjedan našeg boravka…

“Di si nesrićo, samo si mi ti falija” odgovaram sav sretan Peri Vlaju na poziv. “Čuješ, da ne bi iša na se od silne pansionske spize, iman Rabo de Toro (govedski rep, andaluzijska poslastica) u ponedijak za obid. Dogovoreno! I ponesi kakega crnoga” odvergla Pere i ostavi me opet nasamo s ‘neprijateljem’… Ajmo redom…

Degrassi

Pjenušac i svježe prženi isto takvi inćuni za šankom, obilazak podruma i kušanje iz bačava. Uz sve zamke koje takav način kušanja nosi kušaču izdvajam jako dobar sauvignon i cabernet franc, interesantan viogner i kurozitet – passito – od bijele sorte karakteristične za jugozapadnu Francusku – petit manseng.

Nakon obilaska podruma, stol pokraj ognjišća i vertikala crnjaka Terre bianche 2001, 2003, 2004, 2005, 2007 i 2009. Prvih pet vina su kupaže cabernet sauvignona i franca i merlota, a 2009 tim trima sortama su dodani petit verdot, pinot noir, syrah i refošk. 2001. u naponu snage, odiše smirenošću i elegancijom. Bordoški izričaj lijeve obale na istarskoj zemlji. Respect.

Šugeto od sipe i ramstek izvrsno su parirali crnjacima, izuzetno je bilo Morenovo gostoprimstvo, no nažalost morali smo otići…

Kozlović

Drugi u nizu prvoboraca istarske enorevolucije s početka devedesetih u dva dana razmaka. Zadar, hotel Bastion prezentacija vina Kozlović, Antonela, Gianfranco i curice. Ugodna večer uz vječne vinske teme s Gianfrancom i Borisom našim domaćinom o stanju na zadarskoj eno-gastro sceni.

Te sam večeri treći puta kušao Santa Luciju 2008, vino kojem su ugledni engleski ocjenjivači nedavno dodijelili 94 boda. No vjerujte mi ostala je u sjeni Santa Lucije 2009, vina koje se premijerno kušalo te večeri (još nije na tržištu, izlazak se očekuje na ljeto).

2008. je vino za bodove. Tehnički perfektno napravljeno, izuzetne svježine i potencijala starenja, meni prenaglašenog drveta koje dominira (i još dugo će). Vino internacionalne stilistike. No moj je osjećaj, da je tu malvazija prekrivena Kozlovićem.

2009. je malvazija. I teško da može biti išta drugo. Kada sam stavio prvi gutljaj u usta, ostao sam zatečen. 2009 je u Istri izuzetna godina za crvena vina. Za bazne malvazije ne. Pretopla je bila, prealkoholna, preekstraktna… No dala je ponajbolja crvena vina u Istri zadnjih berbi.

Sada sam uvjerenja i dala je Clai Sv. Jakov 2009 i Kozlović Santa Lucija 2009, dvije najbolje malvazije koje sam ikad kušao.

Kada sam dakle progutao prvi gutljaj i pustio zrak kroz nos, rekao sam sam sebi “Pa ovo je Sv. Jakov u svom pitkijem i užitnijem obliku”. Vinogradi Sv. Jakov i Santa Lucija vrlo su blizu jedan drugome, zemlja je identična, 2009. je dala da se berba obavi kroz duži period i da se prati s prihvatom u podrumu tehnološka i fenološka zrelost grožđa…

Dobro, netko će reći da je 2009. možda malo premekana, (isto tako može se za 2008. reći da je pretvrda), možda nema svježinu 2008, vjerojatno nema potencijal starenja 2008, ali to je za mene vino kod kojeg mi je u prvoj sekundi bilo sve jasno. A, malo je takvih. Jako malo.

Jedva čekam priliku da nasamo i u miru provjerim napisane tvrdnje…

Tučepi i Mali Ston

Još sam u ustima osjećao dubinu i širinu Santa Lucije 2009, a već su iza nas ostala Gornja Brela i u čas kava u Makarskoj. Toni i Jope, stiže i Likar, pozdrav i radni dogovor. Krećemo s obidon. ‘Kocke’ prvenstveno, a ima i malo listova i barakulica (vrst male raže). Predvečer se baca migavica i to je to za večeru.

Neretvanske su kozice (kocke) po mišljenju podvelebitskih poguzija, čije mišljenje izuzetno cijenim, vrhunska delicija. A, ja ih nikad do sad nisam jeo. I eto razloga za druženje u organizaciji Tonija iz restorana Gusari u Tučepi.

Likar makarski Marin Bušelić bio je glavni kogo i odmah na početku svi komplimenti. Osim što je po meni jedan od najboljih kušača vina (dok ne pretjera u kušanju), Marin je i vrhunski kuhar. I što nije manje važno, za razliku od većine kuharčina možeš ga i zafrkavat.

Kocke je spremao na tri načina: na žaru (očišćene od oklopa i marinirane u maslinovom ulju i gorkoj naranči), buzaru i sirove. Kuhao je blitvu i na žaru spremao listove. Toni je ispržio barakulice i fešta je počela. Tog smo dana narušili barem dva gastro postulata. Čistili smo kozice od oklopa za pripremit na gradele i u Dalmaciji smo pili rizlinge. Iako malo skeptičan, moram priznat da su ovako pripremljene kozice izvrsne. A i Šemberov polusuhi je prošao kao perfect match.

Testiranje rizlinga i druženje je potrajalo do kasno popodne, kada je Likar zaključio da treba hitno bacit migavicu, jer nema svježe ribe za temeljac koji mu treba za rižoto od kozica. Zaželjeno, učinjeno. Bacili smo migavicu, očistili ribu, Likar je spremio izvrstan rižot, gavuni i trilje su pofrigani, a prije uru su plivali. ‘Ka cukar’ reka bi nažalost odsutni Sveto Maršal.

Uz večeru ozbiljnija vina, odnekud se našao i Brombonero 2009, Tomčev crni pinot 2008… Druženje i priča potrajali su dugo u noć. Kakva gastroakademija, kakve škole! Više naučiš o ribama i pripremi ako ‘oćeš slušat, u ovih par sati za stolom…

“Valja poć leć” mudro sam izjavio u neka doba. “Sutra nas čeka Mare u Malom Stonu, oko jedanaest. A i bolje je bit tamo ranije da ne nestane kamenica.”

Vazda vesela Mare s familijon, Baldo Kangjera, pelješki cvrčak ( Cikada ) i sestra mu Helena koje sam upoznao, naš Obi, ovaj put ne Obeliks, muzika, pjesma, kamenice pet komada dvadeset kuna, krasan sunčan dan, kamenice pune istovremeno putraste i jodno fosforne, moglo bi se i dalje, ali nažalost krećemo. Vidimo se, kažu Mare i Boris na proslavi 45 godina Postupa. Iskrcaj u Tučepima, Barba za volan, Makarska, Šestanovac i Dalmatina.

Tekst je poslan. Jedva čekam ponedjeljak. Pere Vlaj, Rabo de Toro i RTL u 17:58!!!

 [wdgpo_plusone]