Parker Veliki, Plavac Mali
Parkerove preporuke hrvatskih vina!
PR – u vinskom marketingu na konkretnim primjerima.
Mala škola degustacije za čitaoce Vinske Priče ili kako izabrati naše Veliko vino.
Rijetko je koji događaj u vinskom svijetu Hrvatske izazvao toliki interes kao recenzija hrvatskih vina, koju je za svoj račun, a u ime Roberta Parkera obavio britanski vinski kritičar Neil Martin (rezultati na Vinskoj priči). Recenzija je odmah nakon objave na e-stranicama Roberta Parkera izazvala reakciju hrvatskih vinskih krugova.
Krenula je Vinistra s priopćenjem o tome da je “publikacija Roberta Parkera istarskim vinarima dodijelila vrhunske ocjene”. Identičan tekst pojavljuje se u Večernjem listu, uz uredničku intervenciju u naslovu “Istarska vina među najboljima na svijetu”. Glas Istre objavljuje članak o uspjehu istarskih vinara, a urednik oprema tekst – “Istarska vina, su vina svjetske klase”. Vinarija Saints Hills u svom priopćenju kaže da su njihova vina dobila visoke ocjene u publikaciji Roberta Parkera i nabraja uspješne ocjene Nevine 2008 i 2009 (88 i 89 bodova) i na kraju priopćenja konstatira da je njihov Dingač najbolje ocjenjeno vino s tog položaja. Prošlonedjeljni Jutarnji list konstatira u naslovu i podnaslovu da su “višegodišnji uspjesi hrvatskih vina u svijetu nagnali Parkera da ocjeni i naše vinare” i “najbolji svjetski kritičar: Istarska vina bolja su od dalmatinskih”.
Zašto smo izdvojili gornje informacije i čemu tako dugačak uvod? Iz tri razloga:
1. Da pokušamo ukazati koliko je važna i prisutna funkcija odnosa s javnošću (PR) i njezin način kontakta i prezentiranja informacija potrošačima i medijima.
2. Da nam to posluži kao uvod u naše viđenje ocjene Parkerova kušača Neila Martina.
3. Da pokušamo dati odgovor na pitanje koje je postavio kolumnist Jutarnjeg lista: Tko je u pravu? On i čitava Hrvatska ili Neil Martin? Koja su crvena vina bolja, istarska ili dalmatinska?
Pa krenimo redom…
Ad 1. ~o~~o~~o~~o~~o~~o~~o~~o~~o~~o~~o~~o~~o~~o~~o~
Gornji primjeri pokazuju koliko je važna osoba ili služba koja vodi brigu o odnosima s medijima. Očito je da ju Vinistra i Saints Hills imaju i da kvalitetno obavlja posao. Posebno skrećemo pažnju na pametno sročeno priopćenje Saints Hills vinarije, koja je imala i istarska i dalmatinska vina na ocjenjivanju i koje je primjer kako situaciju koju tako “dramatično” opisuje Jutarnji list, pretvoriti u win to win.
Činjenica je da, iako su imali jakih aduta, Udruga kutjevačkih vinara, Agrokor i ostali kontinentalni proizvođači, nisu koristili ocjene iz Parkerove publikacije, za bilo kakvu promidžbu. Barem, koliko smo mi primjetili u medijima koje pratimo. Ili su možda smatrali da za to nema potrebe. Isto je tako interesantno da ni od koga nisu komentirane niti korištene ocjene Decanterovih ocjenjivača, gotovo istovremeno objavljene s Parkerovim.
Te su ocjene po nama puno povoljnije za vinarstvo Hrvatske i dalmatinske vinare posebno, a i predstavljaju zajednički rad kompetentne komisije ocjenjivača unutar načelno suvislog sustava ocjenjivanja i nisu mišljenje samo jednog čovjeka. I dalje smatramo da je za vinara i potrošača najvažnije ono što je u boci (čaši), no svjesni smo činjenice da je vinarstvo i veliki posao i da podliježe svim njegovim pravilima. Sve što je proizvedeno i napisano treba uzimati cum grano salis. U vinskom, ali ne samo u vinskom svijetu.
Ad 2. ~o~~o~~o~~o~~o~~o~~o~~o~~o~~o~~o~~o~~o~~o~~o~
Puno značajniji po našem mišljenju od Martinovih ocjena, uvodni je dio recenzije (dostupno je na eRobertParker.com ali uz naplatu), gdje daje recentnu sliku hrvatskog vinarstva i opise najznačajnijih i posebno autohtonih sorti, što predstavlja izvrsnu propagandu hrvatskog vinarstva. Također skrećemo pažnju na savjete hrvatskim vinarima, oko stilistike i načina vinogradarenja i podrumarenja i za proizvođače graševine vrlo važno pozitivno mišljenje o rezultatima koje ta sorta daje u Hrvatskoj.
Što se tiče razloga zbog kojeg je recenzija objavljena, to sigurno nisu višegodišnji uspjesi hrvatskih vinara na Decanterovim ocjenjivanjima, koji su nagnali, kako kaže kolumnist Jutarnjeg, Parkera da ocijeni i naše vinare. Oba američka najznačajnija lista i Wine spectator i Wine advocate izuzetno su povezani s američkim uvoznicima. I vrijedi pravilo – ako ne izvoziš na američko tržište, ne postojiš i o tebi se u pravilu ne piše. Pojačana aktivnost hrvatskih vinara i nešto značajnije količine većeg broja vina koje su se pojavile posljednjih mjeseci na američkom tržištu ili su na putu ka njemu, po našem su mišljenju razlog Parkerove recenzije.
O ocjenama. Ništa dramatično, ništa povijesno loše, niti povijesno dobro. Osim ekscesa s ocjenom Postupa Mare 2006, koji je slažemo, se s Danijelom Kramarić, vjerojatno posljedica neispravne boce, pa ga nije trebalo ocjenjivati, sve ostalo više manje očekivano i realno. Evo za kraj nekoliko informacija: Ukupno je ocjenjivano 69 uzoraka, 29 iz Istre, 25 iz Slavonije i Baranje, 11 iz Dalmacije i 4 iz ostatka Hrvatske. 28 bijelih, 12 crvenih i 1 rose vino. Ako uzmemo granicu 85 bodova kao granicu “prihvatljive” ocjene, tada je u taj razred ušlo 41 vino. 28 bijelih, 12 crvenih i 1 rose. 19 iz Istre, 15 iz Slavonije i Baranje, 4 iz Dalmacije i 3 iz ostatka Hrvatske. Zanimljivo je da su u crvenim vinima i premium segmentu bijelih, istarski vinari najzastupljeniji. Također je zanimljivo da su u segmentu baznih vina najzastupljenije graševine (5-6), slijede malvazije (2).
A ovo su Parkerove preporuke hrvatskih vina:
| Croatian Recommendations: |
|---|
| Matošević, Grimalda (Red Blend) 2008 |
| Trapan, Ponente 2009 (malvazija) |
| Trapan Uroboros 2008 (malvazija) |
| Krauthaker, Chardonnay Rosenberg 2009 |
| Zdjelarević, Grand Cuvee Nagual (White) 2008 |
| Vinarija Daruvar (Badel 1862), Graševina 2008 |
| Belje (Agrokor), Graševina 2009 |
| Kutjevo, Graševina Izborna Berba Prosušenih Bobica 2006 |
| Tomac, Amfora 2007 |
| Kabola, Amfora 2008 |
Ad 3. ~o~~o~~o~~o~~o~~o~~o~~o~~o~~o~~o~~o~~o~~o~~o~
Što treba posjedovati vino da bi bilo najbolje u nekoj zemlji, da bi bilo proglašeno izvanrednim, da bi prešlo 95 bodova u skali do 100, da biste mu ponovno nabavljenom posvetili par sati druženja s njim i uživali u toj interakciji? Koji su to sastavni djelovi užitka koji omogućuju da se naježite kod prvog mirisanja čaše i da se isto ponovi kod svakog gutljaja?
NOS – Nisam to mislio pisati, jer bi se to trebalo podrazumjevati, ali s obzirom na izbor nekih od sudionika ankete Jutarnjeg lista, miris treba biti čist. Nije toliko bitan intenzitet mirisa, već finoća, trajnost i kompleksnost. Kompleksnost podrazumjeva što više kategorija mirisa (cvijetni, voćni, eterski, sortni, vinozni, travnati, začinski, aromatični..).
Što više kategorija mirisa osjetimo to je miris kompleksniji. Mirišemo prvo vino bez vrćenja u čaši i to ne više od pet sekundi. To zovemo u žargonu “prvim nosom”. Nakon toga odmaknemo čašu, zavrtimo vino u čaši i ponovno pomirišemo. To zovemo “drugim nosom”. Preporučuje se ne ponavljati tu radnju više od tri puta, jer dolazi do zasićenja mirisnih stanica u nosu.
Kod velikog vina možemo provesti, normalno ako to želimo, “pola dana” mirišući vino, bez da ga probamo. Za to ćemo vrijeme osjetiti na pr. prvo ugodnu etersku notu, nakon toga note drva i vanilije, koje će kad nestanu dovesti do voćnih nota crvenog voća, i završiti s začinskim notama crnog papra, origana ili timijana i crne čokolade, duhana kože… Ako je vino rađeno od jedne sorte grožđa tada je u toj kategoriji vina poželjno da ima sortni prepoznatljivi miris (merlot – malina, ljubičice; cabernet sauvignon – borovica, ribizla, crni papar;…). Miris treba trajati… trajati…
NEPCE – nakon što smo uzeli gutljaj vina i pustili ga i zavrtili po usnoj šupljini vino treba davati osjećaj toplote i mekoće – to mu daju alkoholi i viši alkoholi. Vino mora biti svježe u ustima, to mu daju kiseline, mora biti baršunasto na jeziku i dodiru jezika i nepca, to mu daju tanini, naravno ako ih ima u vinu i vino tog ranga mora biti sočno, užitno, gotovo slano, što mu daju minerali.
Zavisno od ostatka neprevrelog šećera osjetit ćemo i njega u rangu od suhog do slatkog vina. Šećeri, alkoholi i viši alkoholi čine meku stranu u okusnoj percepciji vina, a kiseline, tanini i minerali tvrdu stranu. Velika vina imaju izbalansiranu meku i tvrdu stranu. Za takvo vino kažemo da je uravnoteženo. Veliko vino mora imati tijelo. Pojednostavljeno rečeno to je sve ono što nije nabrojano u gornjih šest kategorija, a najviše ukupni ekstrakt. Tijelo takvog vina ne mora biti jako, ali ne smije biti slabo. Ono daje vinu jačinu, snagu, neki vole reći mesnatost.
Kao i kod mirisa, intenzitet okusa nije presudan, već finoća i trajanje. On mora trajati i biti ujednačen i za vrijeme vrćenja po usnoj šupljini, i za vrijeme gutanja (tzv. srednje nepce) i za vrijeme ispuštanja zraka kroz nosnu šupljinu (retro ili retronazalni okus). Jedan od elemenata koji određuje velika vina je ponavljanje senzacija s mirisne u okusnoj sferi (malina-malina).
Ako nas vino jednako zadovoljava i na nosu i na nepcu onda kažemo da je vino harmonično. A veliko vino treba biti i takvo. I na kraju ako su sve nabrojene karakteristike ukomponirane u vino na način da niti jedna ne strši, a da je svaka prisutna s mjerom da nam pruži ugodu i emociju, tada govorimo o eleganciji vina. Eleganciju vina najteže je postići i upravo ona dijeli ona od “onih” vina.
Probajmo zajednički procijeniti: Parker kaže – Matošević Grimalda 2008, Decanter – Belje Merlot 2008, Butković – Miloš Stagnum 2003, Špiranec – Coronica Gran Teran 2004, Danijela Kramarić – Clai Brombonero 2008.
Što kažete Vi?
Kako velika usta, kakvi preširoki bokovi, kako predugačke noge i prevelike grudi. Ah, kakva divna žena! Reče jednom o Sofiji Loren, Vittorio de Sica.
Navedeno ne znači da ne trebate uživati u nekom vinu s viškom alkohola i ekstrakta, možda i nečistog mirisa punog breta i povišenih hlapivih, nedostatne svježine…, ako Vam ono čini ugodu i uklapa se u Vaš kanon “velikog vina”. Samo se nemojte čuditi što Vaš favorit ne dobiva na ocjenjivanjima ocjene koje Vi mislite da zaslužuje, jer na gore opisan način ili vrlo slično njemu, ocjenjuju više manje svi relevantni ocjenjivači, pa i oni Parkerovi i Decanterovi.
Možda da ovdje primjenite čuveni moto Zorana Vodopije: Nije važno koliko je vino u čaši veliko, važno je koliko je Vama veliko. I tada sve postane relativno. I “veličina vina”. Tako Parker ili neki drugi vinski kritičar može postati “mali”, a plavac “veliki”.
22 rujna, 2010 at 12:37
Gospodine Darko, Vaša Vinska priča je prava poslastica! Sadrži sve potrebno da održi interes od prvog do posljednjeg slova! Nepretenciozna, često duhovita,asocijativna,poduka pravog meštra!I završnica Vam je udarna,a tu rijetki ne zapnu!
23 rujna, 2010 at 02:07
vjerojatno i postup donja banda nije imao dobar čep kad ga je prepoznao kao najbolje crno vino užas kakve ocjene
23 rujna, 2010 at 02:35
upss zaboravio sam pročitao je negdje istravino i nema pojma da je to plavac
23 rujna, 2010 at 22:02
Ako moram birati ond je moj izbor Clai ponaosob zbog karaktera terana koji je oduvijek imao epitet kiseliša i vina za pijance. Ovo vino pokazuje što može vinar sa vizijom napraviti i to treba cijeniti i drugima ukazivati na to vino. Pak što se Parkera tiče, on jako dobro kuša i opisuje vina i ako ste bili u prilici, kao ja, kušati vina koje je on opisao, onda će te osjetiti razliku između 88 i 91 bod.Ja sam prije deset godina sa njime dogovorio kušanje hrvatskih vina u Parizu koje je ona , tada njegov čovjek gospodin Rovani u posljednjem trenutku otkazao. Međutim mislim da je velika stvar bda je Parker počeo pisati o vinima iz Hrvatske, jer to znači da smo i mi napokon prepoznati kao vinska zemlja. na nam je sada da izvučemo pouku iz njegove priče i da budemo još bplji. Svi osim Dalmacije su ostavili dobar utisak i tu se sa njima slažem. Plavac ima potencijal ali treba na njemu raditi. Etiketa sa magarcem govori pomalo i o plavcu ali i o njegovim proizvođačima. Tvrdoglavi oba dva. Plavac ima potencijal velikog dijamanta ali ge treba dati vrkunskom brusaču koli će ga ispolirati do najpoželjenijijeg kamena kojeg će svaka žena htjeti imati ili na prstenu ili oko vrata. Plavac zahtijeva puno pažnje kako u vinogradu tako možda još i više u podrumu, govorim iz osobnog iskustva. Plavac je jako podležan, ponaosob kada se govori o eleganciji, poziciji sa koje dolazi.Konavle je vinska regija o kojoj se mora puno više voditi računa, a pogotovu kada se govori o plavcu. Ovdje plavac postiže nevjerojatnu eleganciju i kompleksnost u isto vrijeme. Tko ne vjeruje nka me potraži pa ću mu rado sve objasniti na licu mjesta.
24 rujna, 2010 at 10:32
odličan komentar g.Ivaniša… slažem se s njim. ali i g.Darko, stvarno dobar članak za pročitati…konstruktivan, sa dobrom pričom, edukativan, poticajan. Bravo!
24 rujna, 2010 at 12:06
Hvala svima na komentarima, posebno gđi Tanji zbog dva razloga – jedina je dama i još nas hvali!
25 rujna, 2010 at 15:11
jako zanimljiv članak, naročito usporedba doživljaja ljepote vina i žena. Međutim, idealan ženski lik danas diktira modna industrija, koja preferira anoreksično – bljedunjave mršavice, a gay orjentacija vodećih modnih dizajnera dovela je do toga da više nismo sigurni šeće li to po pisti muško ili žensko. A gdje su one lijepe obline (“guzice i sise” by TBF), koje su nekad bile odmor za oči i muze za umjetnike? Ako ovu analogiju primijenimo na ocjenjivanje vina, pitam se zašto mislite da je boca postup Mare bila neispravna? Ja sam uvjeren da je bila ok, jer sam to vino nedavno imao prilike kušati, i u potpunosti se slažem s onim što je napisao: “It is rather jammy and slightly acetic on the nose. Over-extracted, raw and lacking freshness on the palate”. Dakle, ja mislim da bi ocjenjivač takvog kalibra morao znato kad je boca neispravna, a ovaj postup je “sirov” i “divlji”, ali je takav, podsjeća na neka “domaća”, nedorađena vina, vrlo intenzivnog okusa koji se očito ne uklapa u suvremene trendove vinskih gurua. Parafrazirano: ima preveliku guzicu, male sise, malo je dlakava, ali to sve ne znači da seks s njom neće biti novo i nikad doživljeno ludo iskustvo
25 rujna, 2010 at 15:59
Zahvaljujemo na komentaru! I ja se slažem sa svime što je Neil Martin napisao za Postup Mare 2006, osim za tragove octikavosti na nosu. To vino je visokoalkoholno, preekstraktno i nedostaje mu svježine, no za vrijeme pisanja članka, kušao sam ga ponovno i nisam našao tu manu na nosu, pa sam pretpostavio da se Martinova boca počela “raspadati”.Po mom skromnom sudu, ono što sam kušao nije “over 90” vino, no sigurno ne zaslužuje 72 boda.
Još jednom hvala na komentarima i puno pozdrava.
28 rujna, 2010 at 17:05
Uz pridruživanje pohvalama za dobar članak, nisam odolio ne podijeliti oduševljenje “Parafrazom” Bucka Borera. Sve je rečeno i to na vulgaran način tako da svi mogu razumjeti 😉
16 svibnja, 2011 at 06:13
[…] spadale u sam vrh hrvatskih crvenih vina. Po meni bez konkurencije, do pojave Claievog Brombonera. Najelegantnije hrvatsko crveno vino, po mom mišljenju.Miroslav Plišo, dosadašnji vlasnik butik proizvodnje, […]