Pomerol
Vinska degustacija koja se održala, neposredno pred raspisivanje izbora u Hrvatskoj, a tekst o njoj bit će objavljen na Vinskoj priči za vrijeme trajanja predizborne kampanje.
Pomerol……….konačno nešto što dolazi s desna, a sviđa se Gluhom krmetu!
Barba Luka je uspio skupiti kvorum i raspustiti Sabor, Barba Klaudio Jurčić je uspio u krvi, znoju i suzama obraniti naslov sommelierskog prvaka Hrvatske, Barba Ivo iz Baške Vode raspisao je izbore, a Barba Ivo iz Dugobaba je uspio šepajući, zasad izbjeći jamu u koju su upali nosačica broševa i vlastitih mjenica.
A, vaš je Barba, između dva vikenda tečaja 3. razine i državnog prvenstva HSK-a, skupa sa prvim nosom i nepcem Vinske priče skoknuo do Beča na degustaciju kratkog, ali jako obećavajućeg naziva: Pomerol.
Za neupućene: Nisam bio sam. Zoki je ostao u Puli.
Pomerol. Najmanja od 57 bordoških apelacija. Visoravan na desnoj obali rijeke Dordogne, neposredno pred spajanje sa rijekom Garrone s kojom čini estuarij zvan Gironde, kako se naziva i cijela pokrajina. 800 hektara vinograda, oko 130 proizvođača (1980-tih bilo ih je oko 180), godišnja proizvodnja oko 5 milijuna i 300.000 boca, sve crvenog vina. Dominantna sorta je merlot, a ima nešto cabernet sauvignona i franca i malbeca. Tlo je mješovito, uglavnom lapor s kamenjem ili pijeskom, no na području Petrusa je silikatno tlo. Pomerol ima topliju i ugodniju klimu od primjerice Medoca, manje kiše, manje vjetrova i utjecaja Atlantika. U vinima prevladava merlot, a zavisno o godištu dodaje se nešto jednog ili drugog caberneta, a na nosu i nepcu od primarnih aroma susrest ćete malinu, od sekundarnih kokos, kavu, tartuf… Kultno ime u Pomerolu, ali i u cijelom Bordeauxu, dakle i u svjetskom vinarstvu je Chateau Petrus, ime koje su 1950-tih godina otkrili britanski trgovci vinima i tada je krenuo uzlet Petrusa i Pomerola. Od tada (i danas još uvijek najveće tržište Pomerolskih vina je Belgija) belgijanski trgovci gube primat u prodaji i Petrus postaje “vino svijeta”. Sredinom 1990-tih Petrus kupuje još četiri hektara i sa dotadašnjih sedam, grožđe za Petrus sadi se danas na jedanaest hektara.
Drugo ime koje je sinonim za Pomerol je Le Pin. 1970-tih Jaques Thienpont kupuje od svoga tetka za milijun tadašnjih franaka jedan hektar vinograda, nepun kilometar zračne linije od Petrusa. 1982. godine boca Le Pina prodavala se u protuvrijednosti od 15 eura.
Prije desetak godina kupuje cca četiri hektara Chateau Certan-a i vodi proizvodnju zajedno sa svojim nećakom. Danas boca tog vina nakon en primeur-a košta u dobroj godini tridesetak posto više od Petrusa, a u lošijoj godini petnaestak posto manje. A Petrus košta oko tisuću eura/dolara. Za godišta starija od petnaest godina ta cjena je između 2000-3000 dolara.
Jaques Thienpont i supruga mu Fiona Morrison, Master of Wine, vodili su degustaciju kroz koju su nam pokušali približiti tipicitet i stilistike pomerolskih vina. Kušali smo:
- Latour Pomerol 1985
- Chateau la Conseillante 1970
- Latour Pomerol 2000
- Latour Pomerol 1989
- Chateau des Sales 1982
- Chateau Clos de l’eglise 1982
- Le Buon Pasteur 1989
- Le Pointe 1989
- Chateau Certan 2001
- Chateau Certan 2004
- Le Pin 2004
Sljedeći ponedjeljak 14. 11. 2011 (jedan od slijedećih), Vinska priča, Carlos i Le Pin 2004.
[wdgpo_plusone]
7 studenoga, 2011 at 08:54
Lijepo ste napisali ovu pricu. Vidi se da ste znalac sto se tice svijeta vina. Ja vjerovatno nikad necu probati takva skupa vina, niti cu ikada kupiti bocu za 1000€, ali sada kada sam procitao vas ‘osvrt’ imam osjecaj kao da sam bio tamo i sve to probao… hvala!
8 studenoga, 2011 at 00:35
Poštovani gospodine Darko!
Francuska posjeduje 942 tisuće hektara vinograda. Prosječna godišnja proizvodnja je 50-6o miliona hektolitara vina.
Najraširenije bijele sorte su:
Ugni blanc – 125 tisuća hektara.
Semmillon blanc – 30 tisuća hektara
Chardonnay – 18 tisuća hektara.
Sauvignon blanc – nemam podatak
Najraširenije crne sorte su:
Carignan – 200 tisuća hektara
Grenache noir -80 tisuća hektara
Cinsault – 50 tisuća hektara
Merlot – 40 tisuća hektara
Gamay noir – 30 tisuća hektara
Cabernet sauvignon – 28 tisuća hektara
Molim Vas da mi objasnite zašto ni jedna naša vinoteka ne prodaje vina najpopularnijih francuskih sorata Ugni blanca, semmillona, Carignana ili grenache noira. Kako to da su ta vina dobra francuzima, a nama nisu. Kad se uzme u obzir prosječna potrošnja vina u Francuskoj od 58 litara po stanovniku i ukupna količina vina o kojima ste Vi pisali( chardonnay, pinot noir, pomerolske mješavine)da su ona tako popularna među francuzima oni bi ih popili za jedan tjedan i nebi ih trebalo nutkati po prezentacijama kao Zepter lonce.
Jedino logično objašnjene koje se meni nameće je da su cijena i kvaliteta tih vina u ogromnom raskoraku i da to sve veći broj potrošača u zapadnoj Europi i SAD razumije pa na tim tržištima prodaja drastično pada, a spas se traži na istoku Europe.
8 studenoga, 2011 at 06:32
Poštovani Jurice!
Puno ste pitanja postavili. Bojim se da odgovori na njih nisu jednoznačni, a sigurno nisu jednostavni i nadilaze moja saznanja o njima.
Možda će vam netko od čitatelja Vinske priče uspjeti na njih odgovoriti, a vama hvala što pratite i komentirate Vinsku priču.
8 studenoga, 2011 at 11:56
Poštovani gospodine Darko!
Već u par navrata sam htio ovo napisati,ali me tema o kojoj pišete zaokupi pa zaboravim.
Drago mi je da u Hrvatskoj ima ljudi kao što ste Vi koje jedna institucija najvišeg ranga iz područja vinarstva -Weinakademie Österreich redovito poziva na svoje skupove i što njezin predsjednik dr. Jozef Schuller ima visoko mišljenje o vašoj stručnosti i znanju.