pro. 5 2011

Le Pin, 2004

Kasnim… kako da Vam objasnim… Zoki stišće, nema se vremena, a Barba želi da napišem bilješku s degustacije… no u jednom trenutku, negdje između posla u Dubravkinom putu, Beča, Merana, Pule… da, negdje između svih tih raskrsnica vinskih puteva počeo sam razmišljati o činjenicama koje nas upućuju na nešto veliko, nešto posebno i važno. Nekako mi je nedolično sažeti dojmove u tih par riječi i na kraju zaključiti neku „visoku“ ocjenu i vino ukrasiti epitetom „VELIKO“… zašto je to tako…??

U posljednjoj knjizi koju sam čitao ovih dana, dojmio me kraj – završetak koji je na neki način tako jednostavna misao sažeta u fenomenalnu rečenicu a s druge strane teza koja otvara bezbroj pitanja i naravno traži odgovore… neću Vas dugo zamarati no želim podijeliti tu misao s Vama.

Dakle, nakon dugogodišnjeg obilaženja istočnjačkih kultura i suživota s ljudima koji si ne mogu i najvjerojatnije nikad neće moći priuštiti „nešto“ više od onog osnovnog za život, sada već ženi u srednjim godinama došlo je vrijeme povratka u Ameriku i opraštanja s budističkim učiteljem u nekoj zaboravljenoj kineskoj provinciji. I onda ta njegova toliko dojmljiva rečenica:

„Nadam se da ti je um čist kao i tijelo i želim ti da tako ostane zauvijek.

Sve te kamenčiće koje tražiš u mozaiku zvanom život nikada nećeš pronaći, zapamti to… ali to i nije bitno… mnogo je takvih kamenčića… bitan je put kojim ideš tražeći svoje kamenje i slika koju ostavljaš iza sebe…“

Znam da ovo nema nikakve veze s mojom degustacijom, no nekako mi je pomoglo da počnem razmišljati malo drugačije, da tražim tu sliku koju ostavljaju velika vina… ili ljudi…

Dakle, nešto o Le Pin-u…

Na samo dva hektara površine prostire se vinograd na kojem je zasađeno 92% merlota.

Iz tog vinograda dobiva se grožđe koje nakon obrade daje u najboljim godinama jedva 8.000 boca (najčešće je to samo 5.000) jednog od najtraženijih i najskupljih vina na svijetu Chateau „Le Pin“.

Neprikosnovenu kvalitetu ovoga vina možemo zahvaliti prvenstveno dvjema činjenicama:

kao prvo, ovaj vinograd posjeduje najbolji terroir na pomerolskoj ploči (uz Petrus) a kao drugo i u vinogradu i u podrumu proizvodnji „Le Pin-a“ pristupa se s nezamislivom pažnjom i preciznošću. Najprirodniji mogući postupak u obrani od bolesti loze, reduciranje prinosa na maksimalno 3 tone po hektaru, kompletno ručna obrada, ručna berba koja se odvija isključivo u jednome danu, zatim ponovna selekcija grožđa pri ulazu u podrum a potom fermentacija u malim inox-tankovima te odležavanje i malolaktična fermentacija u novim francuskim barricima. Vino se u periodu odležavanja od 18-24 mjeseca pretače svakih 90 dana i bez filtriranja puni u boce. Što reći, pravi biser…

No koliko je to vino „veliko“ i koliko je vrijedno za njega izdvojiti 1.000-3.500€ po boci te kako razumjeti te tamne rubinskocrvene kapi koje gustu tekućinu pretvaraju u tekuće zlato….

Na vinskoj sceni u posljednjih dvadesetak godina mnogo se toga promijenilo. Ne samo da su cijene na benzinskim crpkama višestruko skočile – isto se dogodilo i na vinskim regalima. Cijene za prestižna imena, posebno Bordeauxa i Borgogne, dižu se u nebo i ne vidi se granica do koje je moguće stići. U novije vrijeme vino je „in“ proizvod u cijelome svijetu a pojedina imena postala su pravi kultni simbol „onih koji mogu“. Čak i zemlje sa niskom ili nikakvom vinskom kulturom otkrile su (ili otkrivaju) čari božjeg nektara.

Ako sve te činjenice pretvorimo u brojke, mogli bi to ovako prezentirati: Hrvatska čini 0,06% svjetskog stanovništva i na naše tržište pripada dakle (ovo su naravno samo pretpostavke!) 0,06% proizvedenih boca, u ovom slučaju Le Pina, što čini nekih 3-4 boce godišnje!!! Još ako uzmemo u obzir da prodaja ide preko trgovaca i „dealera“ prirodno je da će cijene zasigurno rasti i rasti i rasti…

No vratimo se Le Pin-u. Neke od berbi ušle su u povijest Bordeauxa i bez obzira što ga nazivaju prvim „Garagewine“ mora se priznati i da je jedan od najvećih merlota (ako ne i 100%tnih) na svijetu. Vina iz berbi 1982, 1985, 1990 ili 1995 spadaju u najveća dostignuća svjetske vinske scene a ni berbe iz 2005 ili 2006 sigurno nisu ništa slabije.

Imao sam priliku u nekoliko navrata kušati Le Pin iz različitih godina (jednom prilikom „pala“ je i 1990-ta) i ne mogu se oteti dojmu da postoji neka čarobna nit koja vas jednostavno veže uz ovakav proizvod. Ta tamna, gusta, rubinskocrvena tekućina koja vas već na prvi pogled očara svojom iznimno intenzivnom bojom doslovno traži poštovanje i vjerujte mi, zavrjeđuje ga.

2004 nešto je lošija berba berba u Pomerolu i vina se lako prepoznaju po nešto zrnatijoj strukturi tanina i ne tako opulentno-baršunastom tijelu kakav je recimo Le Pin u najboljim berbama. No postoje vina i vina…

Le Pin iz 2004 već na nosu posebno je vino, vrlo intenzivno i očaravajuće koketno. Tamno šumsko voće, pregršt začinskog bilja, tartuf, „liquirizia“ i fina prašnjasta nit osnovne su karakteristike ovog kompleksnog mirisa. No taj miris se mijenja iz trenutka u trenutak i oduševljava tom najavom potencijalne zrelosti koju očekujemo u ustima… Možda trunka „acetona“ kvari stopostotni užitak, no to je zanemarivo… opraštam…

U ustima eksplozija na koju se lako naviknemo… Suho, toplo, vrlo svježe sa punim tijelom i nevjerojatnom dužinom… Ako neko vino traje onda ovo ne prestaje trajati… Vino je tanično sa nešto zrnatijim ali vrlo kvalitetnim taninima koji se perfektno uklapaju u elegantan spoj voćnosti, začinskih nota i mineralnog finala. Zrela šljiva uz tamno šumsko voće i tračak plemenitog drva dominiraju ustima, kao da ga možeš žvakati… I onda od niotkuda ta prepoznatljiva nota na tamnu čokoladu i baršunasti osjećaj u ustima punim emocija… Pomerol…

Emocije… možda baš ta prava riječ koja nam ukazuje na veličinu i stvarnu vrijednost…

Koliko je emocija stvorila ta napola puna čaša ovog božjeg nektara… koliko sam dirnut ostao još danima, razmišljajući o Le Pinu i možda jednoj novoj prilici… nekoj novoj berbi…

I da, ostala je ta veličina, ta riječ koja i o ljudima mnogo govori… o ljudima koji čine „neke“ velike stvari, neka prepoznatljiva, „dobra“ djela i dobivaju taj epitet kroz vrijeme ili odmah…

Treba kušati da bi mogli razumjeti i treba se pokloniti tom komadiću zemlje koji nam iz godine u godinu daruje plod neprikosnovene kvalitete  uz pomoć vrijednih ruku pretvara ga  u očaravajuću kapljicu… Jedna boca skriva se još negdje u podrumu, ona iz kasnih devedesetih, kupljena od „slučajne“ ušteđevine na nagovor dobrog prijatelja… Možda se jednog dana može dobro unovčiti, savjetovao me, možda ga prodaš kao veliko vino na nekoj aukciji…

No danas se sve rasprodaje, svi teže ka nekoj „sigurnoj“ lovi a ja ću ipak zadržati svog Le Pina, mislim da je još u podrumu… ne želim da se njime naslađuje neki bogati Kinez ili ruski milioner… otvoriti ću ga jednom, sa prijateljima, u nekoj posebnoj ili možda čak i bezveznoj prilici, onako, da probamo… i prisjećamo se nekih drugih vremena…




3 komentara to “Le Pin, 2004”

  • Pomerol | Vinska priča kaže:

    […] osvrt” a on recenziju Le Pina 2004.Sljedeći ponedjeljak 14. 11. 2011 (jedan od slijedećih), Vinska priča, Carlos i Le Pin 2004.View at PicasaaddHSSlideshow('group8'); [Translate] // Tagovi: 1970, 1982, 1985, 1989, 2001, […]

  • Stanko kaže:

    Interesantno mišljenje no moram reći da sam očekivao malo “konkretniju” recenziju s obzirom na podosta lošiju berbu nego što su je mediji predstavili. Da li ste imali prilike kušati Le Pin paralelno, nekoliko berbi, i postoje li stvarno tako velike razlike između “velikih godišta” i “regularnih” berbi?
    Lp
    Stanko

  • David kaže:

    Lijepo se Vi gostite….probao sam Le Pin 2004 no nije mi se baš svidio odnos cijene i kvalitete bez obzira na rijetku bocu. Složio bi se sa gosp. Stankom, malo pre blaga recenzija….

Napišite odgovor