srp. 22 2013

Identitet


Identitet, baština, vinske sorte…

Inventura hrvatske vinske scene i što je najvrednije u njoj i što je po Barbinom mišljenju njezin, njegov, potencijalno Mrvičin i čitateljev

I D E N T I T E T

Rijetki su Željkini pozivi. Ovaj posljednji me zatekao u raskoraku između potrebe i što je najvažnije želje, da nešto napišem, visokih temperatura zraka i smaragdno plavog Kvarnera, koji su dobrodošla isprika odgode ponovnog traženja identiteta vinskog kroničarenja, što svaki napisani tekst nedvojbeno jest.

Posljednji članak na blogu Vinska priča (www.vinskaprica.com) pisan je za magazin Mrvica, pred nešto više od šest mjeseci i Željkin je poziv dakle, ubrzao moju odluku da nešto moram, trebam i želim napisati. Nešto je manje na tu odluku utjecala tema: “Znaš Barba, čitav je broj Mrvice posvećen identitetu… u tom smislu mogao bi napisati nešto o sortama koje su autohtone prvenstveno, ali i najzasađenije… koliko one nose identitet hrvatskog vinarstva, koji su vinari koji rade vino iz tih sorti nositelji tog identiteta… ono znaš po jedan ili ako ti je teško par njih za svaku sortu ili regiju… i da… koje sorte imaju najveći potencijal i u kojoj (kojima) od njih leže neiskorišteni potencijali…”

Sva sreća da dobih tako jednostavnu i nezahtjevnu temu! Zamislite da je htjela da pišem o nečemu puno složenijem. O na primjer, liku, djelu i o vinima Brune Trapana i njegovu utjecaju na identitet istarskog i hrvatskog vinogradarenja i vinarenja… Dobro, neću sad daviti o Željkinim okicama, Davidu Lynchu, kumrovečkoj partijskoj školi i vinkovačkoj rock sceni iz 80-tih, već zagledan u plavetnilo Kvarnera i toplomjer na terasi, odlučno krećem u potragu za vlastitim identitetom prvenstveno, u vjeri da će ta potraga pomoći u traženju Mrvičinog, a onda i čitateljeva identiteta kao potrošača vina prvenstveno.

Neposredno pred ulazak Hrvatske u EU promijenjen je Hrvatski zakon o vinu. Hrvatska nema više dvije regije (Kontinentalnu i Primorsku), već četiri: 1. Slavoniju i Baranju, 2. Središnju Hrvatsku, 3. Istru i Hrvatsko primorje i 4. Dalmaciju. Neka nam ova nova podjela hrvatskih vinskih regija bude okvir za sliku identiteta hrvatskog vinarstva i vodič za opis glavnih sorti i svojevrsnu inventuru hrvatske vinske scene u potrazi za njenim identitetom. Vinske sorte posebno one najzastupljenije, samo su dio i to manji, identiteta jedne vinske nacije. Osim njih identitet čine klima, tlo i čovjek. Sve ono što vinoljupci nazivaju “terroir”. Po mom sudu, čovjek – obrazovani i samosvjesni vinar koji stalno širi svoje obrazovanje u znanjima i vještinama vezanim uz vinograd, enologiju i podrumarenje, a duboko svjestan tradicije i baštine koju je dobio, glavni je i presudni nositelj identiteta svog podruma, a u sinergiji s ostalim vinarima jakog identiteta, ako ih ima, čini identitet jednog vinskog područja, regije i države. Sorte su baština, posebno one autohtone, one su “alat” vinarima koji od njih rade stilistički vino koje odgovara njihovoj trenutnoj potrebi i spoznaji. Nove generacije vinara, ako zadrže sortu u svojim vinogradima, baštine znanje, vještine i sortu. Generacije vinara odlaze, a sorta ako ostaje u vinogradu, transformira se iz “alata” u baštinu i na kraju se pretvara ili u zaborav ili u dio identiteta.

Slavonija i Baranja

Regija graševine. Najzasađenije sorte u hrvatskim vinogradima. Oko četvrtine hrvatskih i gotovo polovica vinograda ove regije zasađena je ovom sortom, za koju i mnogi vinski autoriteti hrvatske vinske scene misle da je autohtona. No, to je tipična sorta Srednje Europe znana i pod mađarskim nazivom – olasz rizling, talijanskim – riesling italico, njemačkim (austrijskim) – welsh riesling, slovenskim – laški rizling, slovačkim rizling – vlassky. Sorta koja u našem okružju nema baš reputaciju nositelja potencijala kojim ćete dosegnuti zvjezdane stranice povijesti vinarstva, uglavnom završava u kupažama koje se popiju po Heurige i Bushenshankovima, u pjenušcima, ali i u respektabilnim predikatima. U posljednje vrijeme (Vinska priča u Austriji predstavlja hrvatska vina) respektabilni su pokušaji vinara iz Slovenije (Štajerska), Mađarske (Somlo, Sud Balaton), Austrije (Gradišće) s monosortnim vinima proizvedenim samo od graševine.

Struka i vinska publicistika se više manje slaže oko činjenice da graševina u ovoj našoj regiji daje ponajbolje rezultate od svih regija u kojima je zasađena. Ta činjenica (elaborirana u gore spomenutom članku) trebala bi biti i je, najjači argument u pozicioniranju graševine na lokalno, ali i tržište susjednih zemalja prvenstveno, a onda i na evropsko vinsko tržište.

Daruvar, Đakovo, Feričanci, Orahovica, Brodski Stupnik i Kutjevačka Zlatna dolina napose, “sveto” su tlo po kojem će se prolit “sveta krv” vinskog identiteta te regije i graševine kao sorte.

Stilistički put koji po nama treba slijediti sačinjava borbu (u vinogradu i podrumu) s alkoholima i ekstraknošću i bijeg od “kasnoberbne” aromatike joda i botritisa i ostatka neprovrelog šećera, napose u baznim graševinama. Lagano povećavati udjel predikata i pjenušaca u ukupnoj proizvodnji vina iz graševine.

Iako baštine dvije najstarije ili barem najsačuvanije vinarije (Kutjevo, Ilok) i uz Agrolagunu Poreč i najveću (Belje) kod izbora vinara koji najviše određuje identitet te regije i graševine kao sorte, nismo se odlučili ni za jednu od tih vinarija, iako su neki razlozi ukazivali na to. No po našem sudu, na tim je vinarijama, ali ne samo na njima, već i na svim vinarijama u Hrvatskoj, koje su preuzeli ili izgradili novi vlasnici, ali i na onima koji nisu mijenjali vlasnike, na njima je dakle prvenstveno borba za iznalaženje vlastitog identiteta, kao profitabilne investicije prvenstveno, a onda i stilistički, tržišno i “brandom” relevantne silnice koja bi mogla određivati identitet sorte, regije i/ili Hrvatske. To je dakle razlog zbog kojeg se nismo, ne samo u ovoj regiji, već i u ostalima odlučili za takve ili slične vinarije.

Vlado Krauthaker je naš izbor. Sedamdesetak hektara, većina u vlasništvu, dvadesetak u kooperaciji. Cca pola milijuna litara godišnje proizvodnje. Veći dio graševina. Od bazne “Paralele” s navojnim zatvaračem do premium linija nazvanih po položajima Mitrovac, Pomale, Hrnjevac i do predikata izborne berbe i izborne berbe prosušenih bobica, do prve graševine iz amfora, priča o Vladi Krauthakeru počinje i završava s graševinom. Dovoljno pitkom, tehnički besprijekorno napravljenom, ali nikako banalnom već užitnom, širokog gastro spektra i dobre vrijednosti za novac. Vladu cijene distributeri, restorateri, novinari, kolege vinari i vjerojatno je izbor iz našeg članka koji će imati najveću podršku. Njegova vina nalaze se u restoranima od Rogoznice do New Yorka, od njivičke Rivice do engleskog Fat Ducka. Unatoč činjenici što je definitivno izgradio i potvrdio svoj identitet na vinskoj sceni Hrvatske, ne shvaća ga statički, već istražuje, ulazi u izazove i diže granicu njegovog dostizanja.

Središnja Hrvatska

Osim Moslavine sa Škrletom i Kraljevine na sjeverozapadu, koje imaju potencijal postati “kontinentalna žlahtina”, regija je to s uglavnom introduciranim sortama, no regija s nekim položajima i tlima koji su po našem mišljenju najveći potencijal hrvatskog vinogradarstva.

Čitava regija ima potencijala postati hrvatska Franciacorta, da ne budemo pretenciozni s Champagnom. Međimurje, Zagorje i Plešivica posebno.

Od bijelih sorti treba saditi kraljevinu (Kalnik, Zagrebački prsten) i škrlet (Moslavina) za regionalnu priču, sauvignon blanc (posebno u Međimurju) rizling (posebno u Zagorju) i chardonnay (zbog pjenušca). Od crnih pinot noir i menieur (pjenušci), frankovku, zweigelt i bordoške sorte.

Plešivički amfiteatri i vina iz majstorskih radionica obitelji Korak i Tomac prvenstveno, (i mnogih drugih izuzetno kvalitetnih vinara) proizvedena posljednjih godina, dramatično su promijenili reputaciju tog vinorodnog područja od “gemištarskih kiseliša” do nezaobilaznih vina iz izbora “Najbolje iz Hrvatske”.

S manje više istim sortama u vinogradu, približno istom površinom pod lozom i približno istom godišnjom proizvodnjom, ova se dva vinara razlikuju po stilistici većine vina koja proizvode. No niti jedan ozbiljan izbor ponajboljih hrvatskih vinara ili vina, teško može završiti bez uvrštenja njihovih vinarija ili vina u njega.

U ovoj priči o identitetu naš je izbor vinarija obitelji Tomac. Linija Amfora, ali i odležani pjenušci (Diplomat i Amfora) koji zadnjih godina izlaze iz te vinarije, sami su vrh hrvatske vinske scene.

Obiteljski posao, tolerancija (međugeneracijska, prvenstveno), predan rad, strast, vizija i obrazovanje na svjetskim uzorima, poštovanje prirode, ljubav prema vinarenju i vinogradarenju i posebno prema plešivičkim amfiteatrima, osnovne su odrednice vinarskog identiteta obitelji Tomac i razlog što sve više čine i identitet hrvatskog vinarstva.

Dalmacija

Regija plavca malog. Kao što graševina određuje Slavoniju, najmanje toliko Dalmaciju određuje plavac mali. I ne samo u vinskom, već i u suštinskom i simboličkom smislu. Maslina, tovar, gradele, srdele, more, borovi, plavac mali i “Ko to more platit?”

Perjanica hrvatskih sorti i prvo hrvatsko vino s oznakom vrhunske zaštite i kontrole geografskog porijekla (Dingač) posebno, osim recesijske, zadnjih godina prolaze duboku krizu identiteta, a ako plavac mali ima influencu, dalmatinsko vinarstvo dobiva upalu pluća.

Duga je povijest te bolesti i njezino elaboriranje nije predmet ovog članka, no u smislu traženja novog identiteta plavca malog trebat će većina proizvođača vina od plavca malog, posebno oni s do danas razvikanih “južnih padina”, na kojima plavac mali daje najbolje rezultate shvatiti i prihvatiti da plavac mali kao sorta i vino od njega nije najbolje vino na svijetu i da se to ne podrazumijeva. Naročito ako žele vino prodavati izvan degustacija u vinarijama i lokalnog ugostiteljstva. Tek kada to shvate i prihvate, tada će biti na putu da takvo vino i naprave. I da velika većina potrošača u svijetu, voli crvena vina upravo različite stilistike od većine plavaca s premium dalmatinskih položaja. Ta spoznaja i njeno prihvaćanje donijet će do niza promjena u cijeni, stilistici vina, načinu vinogradarenja, tehnologiji i “čistoći” podruma (ne u sanitarnom smislu, već u načinu vinarenja koji će smanjiti mogućnost pojave hlapivih i bretta) i marketinškom pozicioniranju i promjeni tržišnih niša kojima se vinari obraćaju. Sve ovo nabrojeno, ne mora značiti da će dovesti do gubitka identiteta, čak suprotno.

Za razliku od graševine ili malvazije, gdje ćete vrlo lako doći do konsenzusa struke i potrošača, koje su referentne malvazije ili graševine i vrlo je velika vjerojatnost da će to biti ove nabrojene u tekstu, kod istog pitanja za referentno vino iz plavca malog teško ćete doći do konsenzusa, a još je teže da će to biti naš izbor.

A on je Andro Tomić. On je kao vinar po nama shvatio i prihvatio većinu, ako ne sve ono što smo gore naveli. I jedan je od rijetkih dalmatinskih (i hrvatskih vinara izvan Istre) koji nema problema s plasmanom svojih vina. A njegov i bazni i premium (barrique) plavac je tipično sortan. Taničan, aromatike ukuhanog crvenog voća, šljiva, smokava, mediteranskih trava, “slan” i suuuuh. Pitak i čist. Pogledajte etiketu na boci njegovog plavca i karakterističan vlastiti profil na njoj, kušajte ovakav plavac u renesansnoj kušaoni u Jelsi, čujte Androvu priču o urama vlastitog identiteta i litrama svoje baštine i shvatit ćete da slušate o identitetu plavca malog i dalmatinskog vinarstva.

Cijela uzmorska Hrvatska nepresušno je vrelo autohtonih sorti, a Dalmacija napose. Samo je pošip, po nama prvenstveno zahvaljujući Luki Krajančiću osobenjaku iz Čare, pozicioniran na vinskoj sceni kao sorta s potencijalom i identitetom. Koliko god oponenti tvrdili da je Lukina priča, više priča o selekcioniranim kvascima, nego o pošipu, on mu je dao pitkost, jasnoću i razumljivost. Tankoćutni senzibilni pjesnik, gorostasne stature i isto takve uloge u traženju i postavljanju identiteta Korčule kao jedinog dalmatinskog otoka bijelih vina.

Grk, vugava, maraština ili rukatac, bogdanuša, malvasija dubrovačka, kujundžuša, debit, medna, zlatarica… bijele su autohtone sorte preporučene za sadnju u ovoj regiji koje čekaju vinare koji će ih iz baštine pretvoriti u identitet.

Baš kao i crvene: lasina, plavina, drnekuša, dobričić, crljenak kaštelanski… Vina koja izlaze zadnjih godina iz podruma u Konavlima, Pelješcu, Hvaru, Visu, Kaštelima, Imotskoj krajini, zaleđu Šibenika i Zadra ukazuju da su vinari prihvatili gore nabrojene autohtone sorte i prepoznali njihov potencijal za repozicioniranje Dalmacije na hrvatskoj, a zatim i svjetskoj vinskoj sceni.

Istra i Hrvatsko primorje

Žlahtina je bijela autohtona sorta do prije par godina sađena isključivo u Vrbničkom polju na otoku Krku, no sad ju zatičemo i u Bašćanskoj dolini na otoku, ali i u zaleđu Novog Vinodolskog. Sa cca. 150 hektara godišnje se proizvede oko milijun litara tog laganog, svježeg, hrskavog i voćnog vina. Na njegovo marketinško i tržišno pozicioniranje od lani dominantno utjecaj ima Udruga Žlahtina, udruženje sedam proizvođača žlahtine, šest krčkih i Pavlomir d.o.o. iz Novog Vinodolskog. Dobrodošla pojava za opstanak u recesiji, ali i proces definiranja novog identiteta ove sorte.

Istra. Najpropulzivnija regija posljednjih godina i definitivno lider regija među hrvatskim vinskim regijama. Malvazija je sorta koja nosi, određuje i definira Istru kao vinorodno područje.

A, dvije malvazije su najjača tržišna imena među svim malvazijama napravljenim u Istri. Ona Kozlovićeva i ona Coronicina. Tim redom. Njih dvojica su i definirali dvije stilistike malvazije. Kozlović onu dominantno voćno-cvjetne aromatike i okusa, a Coronica onu dominantno mineralno-vegetalne aromatike i okusa. No koliko god određivali tržišnu scenu i pozicioniranost malvazije na njoj, oba su vinara, po našem mišljenju, presudnije utjecali na identitet istarskog vinarstva s vinima od druge dvije autohtone sorte. Kozlović s muškatom momjanskim, a Coronica s teranom. Kozlovićev Muškat poluslatki i Coronicin Gran Teran odredili su kanon i stilistiku vina od tih sorti i do danas su im se mnogi vinari približili, no oba vinara u svakoj berbi potvrđuju liderski status svoga muškata i svoga terana.

Tko je taj vinar koji je presudnije utjecao na identitet istarskog vinarstva svojim malvazijama od gornje dvojice tržišnih lidera?

Giorgio Clai. Sjedeći na njegovoj terasi nedavno i kušajući Sv Jakov 2011, slušao sam Giorgiove strasne opise puta kojeg je prešao s malvazijom. Slušao sam i o stranputicama, zabludama, krivim procjenama i gledao njegov osmijeh koji se navukao na lice kod svakog novog gutljaja.

Gledao sam dolinu Mirne, i kao da su tu blizu u uvali Kalavojni Grci u amforama iskrcavali svoju malvasiju pomiješanu s borovom smolom, osjetio sam miris i okus borovih iglica, vidio transformaciju malvazije od narančastog vina “delanog na dropami” krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, osjetio sam okuse malvazije rađene kontroliranom fermentacijom mošta i evo je ponovno! Narančasta malvazija moćna, ali pitka, tanična, ali i svježa, ekstraktna, slasna, slana, voćna, aromatična. Veliko vino. Par tisuća boca godišnje, istina, no s tim vinom malvazija se pozicionirala na svjetsku vinsku scenu kao autohtona sorta koja je ne samo karakteristična po svojoj egzotičnosti i stilistici jednogodišnjih laganih i pitkih vina, već je postala sorta za velika vina. Tog sam popodneva tražeći identitet malvazije kao sorte, pronašao i dio svog kušačkog i identiteta piskarala o vinima.

I za sam kraj preporuka čitateljima kako izgrađivati, tražiti i pronalaziti vlastiti kušački i potrošački identitet. Budite otvorenog uma prvenstveno, a onda i nosa i nepca. Ne stvarajte predrasude i ne robujte im. Umjesto: Volim merlote… ili… Ja ne volim crna vina, uspostavite kriterij: Ja volim dobra vina. Obrazujte se i stalno kušajte i probajte vina. Imajte svoje omiljene “informatore” o stanju vinske scene i vrijednosti vina, no neka sudi vaše nepce.

Definirajte kriterije vrijednosti što općenitije (sviđaju vam se vina jačeg ekstrakta, dužeg završetka, veće svježine…). Ako vam se dopao neki teran, nekog vinara, neke berbe, to samo znači da vam se dopao taj teran. Ne znači (ali može značiti) da su ostala vina tog vinara jednako dobra, i sto tako ne znači (ali može značiti) da su svi terani tog vinara, svake godine dobri, a napose da nisu identični. I nipošto ne znači (ali može značiti) da su svi terani dobri. Dobri su samo oni koji zadovolje vaše ponovno iste, što općenitije kriterije. I dobri su za to, a ne zato što su terani. Svaka čaša, svako kušanje je novo iskustvo, o njemu sudite što općenitijim kriterijima (intenzitet mirisa, trajanje okusa…). Ne tražite od vinara da u svakoj berbi naprave vino baš onakvo kakvo vam se jednom prilikom dopalo, jer svaka je vinogradarska godina različita i o kvaliteti vina iz te godine sudite ponovno istim što općenitijim kriterijima, a ne traženjem identičnosti s vinom koje vam se dopalo iz neke berbe.

Obrazujte se, istražujte, kušajte što više i na što više načina (paralelno, na slijepo, vertikalno…), uživajte u vinima i traženju vlastitog vinskog identiteta. I ne zaboravite, osim četiri gore nabrojena faktora koji čine vinski identitet jedne zemlje, postoji i peti, jednako važan kao i spomenuta četiri (sorta, klima, tlo, vinar). A on je informirani, obrazovani i osviješteni potrošač vina.




2 komentara to “Identitet”

  • Boleros kaže:

    Hvala Darko,
    na dobrom clanku i promisljanju u kojemu sam i sebe pronasao…

  • slavko kaže:

    Osim Moslavine sa Škrletom i Kraljevine na sjeverozapadu, koje imaju potencijal postati “kontinentalna žlahtina”, regija je to s uglavnom introduciranim sortama, no regija s nekim položajima i tlima koji su po našem mišljenju najveći potencijal hrvatskog vinogradarstva.

    Konačno da je netko od blogera ovo napisao, jer u umnim i sveznajućim blogerskim glavama ovo je regija jeftinih kiseliša o kojima se ne isplati pisati.

Napišite odgovor