kol 8 2011

Što je najbolje na hrvatskoj gastro sceni i zašto?

Najbolji restorani, konobe, bistro-i, gostione, najbolja kuhinja, servis, pogled, uređenje i vrijednost za novac i kriteriji po kojima su odabrani

Gluho krme ruje po hrvatskoj restoranskoj i inoj gastro sceni…

Barba Renato Baretić, Deveti povjerenik s Petića, otočića u Kvarneru, između Njivica i Belog, s prekrasnim pogledom na Učku, ocjenjuje hrvatske restorane…

Petić je mali otočić u akvatoriju između otoka Cresa i Krka, smješten u neposrednoj blizini jugoistočnog rta nešto većeg otoka Plavnika i sike od Kornata. Malo ljudi zna za taj otočić, poznaju ga uglavnom malobrojni krčki i creski ribari i ovčari, koji prolaze pokraj njega odlazeći po ovce na obližnji Plavnik ili dižući mreže položene u kanalu dalje prema Cresu.

Ne vidi ga se niti kad trajektom idete iz krčke Valbiske za creski Merag, niti ako jedrilicom ili nekim drugim brodom potežete iz krčke luke ili puntarske marine, za rapsku Svetu Maru ili Supetarsku dragu. Zamjetit ćete ga tek, ako idete s Punte križa creskom stranom i kada otvorite južnu puntu uvale Kruščica, kako se nizak i bez raslinja skutrio ispred sure i impozantne pozadine krčke goleti.

“Pettisuća puta sam prošao tu blizu, a nikad nisam primijetio ovu kamenu kućicu u dnu izduženog fjordića, okrenutog na cresku stranu.” pomislih dok je Damir, prijatelj kojeg sam zamolio da nas našim gumenjakom kupljenim za lov lovrata, odbaci do Petića i dođe po mene prekosutra, vezivao naš trometarski ponos za improvizirani molić.

Kako sam došao do Petića? Siniša Pavić najbolji izješa među novinarima i najbolji novinar među izješama, za vrijeme nedavnog našeg razgovora, ponudi mi trodnevni boravak na njemu ili na susjednom mu Kvatriću, u zamjenu za njegov posjet Najboljem restoranu zatvorenog tipa i večeru s najmanje pet sljedova s različitim vinima. Kako sam to jutro prije našeg razgovora, pristao na angažman sa još osmoricom kolega, u statusu devetog povjerenika za izmjenu i dopunu popisa autohtonih hrvatskih jela i trebao mi je trodnevni mir za obaviti tako složen i kompliciran zadatak, prihvatih Sinišinu (Pavinu) ponudu. Sinišina porodica po ženi došla je do tih čarobnih kućica, zamjenom za svoje dvije vikendice u Mrkoplju i Razdolju, s nekim sveučilišnim profesorom primjenjene metafizike iz Zadra. Malo sam se dvoumio koji otok prihvatit, ali mi je Kvatrić zvučao djelom nekako talijanski, a djelom zagrebački, a kako sam htio da tako ozbiljan posao ima prvenstveno hrvatski, a onda i primorski pečat, odlučih se za Petić.

“Joj, gospon Baretić, pa Vi bute bez problema pronašli tih 176 hladnih predjela i toplih juha na bazi lumbraka, puževa venecijanera i podvelebitske raštike! Čovjeku vaše erudicije, iskustva, i ovaj, hm… ak smem primetit i šarma, to ne bu nikakav problem! Znate, ovi su našli prosim vas lepo, samo 576 autohtonih hrvatskih jela, a mi smo odlučili angažirati vas i osam vaših kolega, da bez problema prejdemo hiljadu jel!!!”

Još mi je zvonio glas saborske tajnice, prve zvjezde turističkog novinarstva i prvih usana hrvatske javne televizije, koja je bila najzaslužnija što se eto u statusu devetog povjerenika iskrcavam na Petić…

“Eeeeeej, diiiižiii seee! Čuujeeeeš!!!Zvoni ti mobitel! Došao ti je neki mail!!!!! Čuješ, diži se…”

Najdraža je na rubu živaca, inspektor Barnaby na drugom programu, a ja spojivši kasnu marendu i rani pižolot, bunovno hvatam mobitel na uzglavlju kauča, koji je upravo prestao vibrirati. “Kuliko je ur?” nonšalantno upitah Najdražu, pregledavajući upravo pristigli mail. “Ča, kuliko je ur? Spiš otkad je počel Midsomer murders, pusti me sad da vidin kraj!”

“Išću zi Dobre hrane da jin za nedeljni broj preporučin najbolje konobe i gostione va Hrvackoj i da o sakoj napišen dve, tri besedi! Napisaću ja i to i zapravo o semi restoranami i servisu i vrednosti za šoldi i o kriterijami kako to delat! Ča ti misliš?” oprezno krenuh.

Ma, pusti me sad, vidiš da će se otkrit kij ubijal! Ti i tvoji restorani…

Restorani

     Inovativno eksperimentalna kuhinja

     Tradicionalna kuhinja s inovativnim elementima

Restorani s najboljim servisom

Restorani s posebno dobrom vinskom kartom i winefriendly restorani

Konobe, gostione, bistroi i restorani s takvim pristupom

  • Batelina, Banjole – obiteljska atmosfera, svježa riba, spoj tradicionalne istarske i blisko i daleko istočne kuhinje i tehnika, neuobičajene i unikatne namirnice (riblje iznutrice – tripice i jetra, butarga (dimljena i sušena riblja ikra…) i ponajbolja vrijednost za novac u Hrvatskoj…
  • Buščina, Buščina (Umag) – estrogenom odišući lokal, žena vlasnica, žene u kuhinji i sali, boškarin u svim varijacijama i rakovice i list u sezoni i vjerojatno neki od vinara zajedno s vama za susjednim stolom…
  • Čok, Novigrad – karizmatični Sergio – Čokolino i njegova obitelj, sirova riba i mesne delicije i kultna fotografija vlasnika i Giorgia Clai-a, koja vas ‘zapljusne’ čim otvorite vrata…
  • Johnson, Mošćenička draga – obitelj je definitivno gastro odrednica uspjeha, dva brata, svježa riba i najbolje mjesto za pojest svježe i sirove kvarnerske škampe…
  • Tramerka, Volosko – mama u kuhinji, dvojica sinova u sali lagano i uspješno brode nemirnim kvarnerskim gastro zaljevom, stješnjeni između velikana (Le Mandrać i Plavi podrum). Tradicionalna kuhinja s inovativnim iskoracima – tatarski od palamide, mrkač u tamnoj pivi…
  • Stari podrum, Momjan – izgleda pravilo! Mater u kuhinji, dvije kćerke u sali, pastorala momjanskih vinograda i potoka, ponajbolji boškarin-šugo, tagliata, biftek, u sezoni gljive, tartufi i šparoge…
  • Morgan, Brtonigla – Brtonigla, srce vinograda bujštine i u centralnoj klijetki okružena trsovima konoba u kojoj su otac i sin posvećeni prvenstveno mesu, ponajbolje mjesto za kušati divljač…
  • Nikola, Stobreč – kad ste na splitskom području ponajbolji izbor za riblje delicije. Među prvima na tom području počeli sa sirovom ribom. Solidan izbor vina.
  • Kod Marka, Šipanska luka – dvadesetak mjesta na terasi doslovce iznad mora, popara s tabinjom i goveđim temeljcem i Luka Krajančić na vinskoj karti. Jako dobra vrijednost za novac…
  • Pece, Vinjerac – Kultna slika dide u konobi, u duši pristalice teorije da gost nikad nije u pravu, rad iza 16:00, ne primaju više od 25-ak ljudi, svježa riba, ali i ćićvarda, škampi u vinjaku i gorušici… Jako dobra vrijednost za novac…
  • Opat, Kornati – kuharsko iskustvo u ponajboljem zagrebačkom hotelu, izvlačenje na ‘rezervni’ položaj ovog otoka preko puta Murtera, ponajbolje mjesto za naute istančanijeg nepca na Kornatima, sirova riba i tjestenina s jastogom…
  • Fešta, Žut – obitelj, naravno, koja je pretvorila ovo mjesto preko puta ACI marine u elitnu kornatsku destinaciju. Riba s tradicionalnim okusima i inovativnim pristupom kužini. Korektna vinska karta…
  • Pojode, Vis – klasik dalmatinske gastronomije! Od vlasnika ispečena riba i jastozi na gradele, pojorski bronzinić i mekušci s graškom i slanutkom, brujet od jastoga i na paštafažol, naranče u vrtu, dobra vibra i još bolja vrijednost za novac…
  • Prasac, Zagreb – bistronomija za stolom i na tanjuru! Nekonvencionalni izbor mesnih namirnica (jezik, obrazi…), kreativna kuhinja i ako vam ne smeta nedostatak ventilacije (uvijek) i Dinov temperament (ponekad), imati ćete dobru vrijednost za novac!

Najbolje uređenje, položaj, pogled

  • Dubravkin put, Zagreb – uređenje i terasa
  • Boškinac, Stara Novalja, zbog uređenja terase, i pogleda na Novaljsko polje
  • Gills, Dubrovnik – uređenje i dubrovačke zidine
  • Nautika, Dubrovnik – terasa i pogled
  • Kaliopa, Vis – terasa i vrt
  • San Rocco, Brtonigla – uređenje, ugođaj, vibra…
  • Palazzo Dešković, Pučišća – uređenje, ugođaj, vibra…
  • Dimitri Lešić, Korčula – uređenje, ugođaj, vibra…
  • Blu, Rovinj terasa i pogled na Svetu Fumu
  • Draga di Lovrana, Lovranska Draga – uređenje, terasa i spektakularan pogled na Kvarner i Učku
  • Bako, Komiža – blagovanje u centimetarskoj udaljenosti od mora i pogled na Komižu
  • Jenny, Gornji Tučepi i Galinac, Gornja Brela – terase u podbiokovlju sa spektakularnim pogledom na Brački i Hvarski kanal
  • Žiža, Supetar – terasa sa pogledom na Split, Omiš i brački kanal
  • Pljuskalo – stol u restoranu Gusari u Tučepi, natkriven starim borovima, okružen žalom i morem, pogled na Brač, Hvar i kanal

Posebna preporuka, obavezno posjetiti, must be mjesta

  • Valsabion, Pula i Pepenero, Novigrad ako ste skloni izazovima i eksperimentima
  • Damir i Ornela, Novigrad zbog pristupa gastronomiji – sirova riba
  • Le Mandrać, Volosko i Marcelino, Zagreb zbog kuhinje
  • Prasac, Zagreb zbog kuhinje i vrijednosti za novac
  • Draga di Lovrana, Lovranska Draga zbog kuhinje, uređenja i pogleda
  • Batelina, Banjole zbog atmosfere, pristupa gastronomiji i vrijednosti za novac
  • Bevanda, Opatija zbog kuhinje i servisa,
  • Dubravkin put, Zagreb zbog uređenja, kuhinje i vrijednosti za novac

Najbolja vrijednost za novac

Kriteriji

Kriteriji po kojima sam ocjenjivao uz uglavnom višekratno osobno iskustvo (samo u par slučajeva korištenje i drugih osoba od stručnog i moralnog povjerenja)

Ukupna ocjena 100%

1. kuhinja – hrana 55%

  • Kvalitet namirnica – svježina, kategorija dobavljača, sezonalnost, regionalnost, lokalni karakter…
  • Kuharske tehnike, preciznost pripreme i prezentacije hrane.
  • Ravnoteža okusa i teksture u jelu.
  • Kvalitet jelovnika – raznovrnost, kreativnost i usklađivanje sastojaka pojedinog jela i njihovo stupnjevanje u intenzitetu i trajanju okusa počevši od hladnih predjela do deserta, učestalost promjene jelovnika.

2. servis – posluga 25%

  • Profesionalna obučenost ekipe (konobarska i sommelierska znanja i vještine)
  • Izgled i vladanje tehnikama komunikacije.
  • Usklađenost osoblja koje radi u sali međusobno i s kuhinjom.

3. uređenje – opremljenost 20%

  • Estetski ugođaj prostora i njegova funkcionalnost za gosta i za osoblje koje radi.
  • Čistoća.
  • Kvaliteta – udobnost – opremljenost mjesta gdje se jede (stol, stolica, tanjuri, stolnjaci, jedaći pribor, čaše, salvete…)

4. vrijednost za novac (zbroj 1+2+3) množi se sa koeficijentom od 0,75 – 1,25

  •  Procjena donesena na bazi osobnog iskustva iz sličnih mjesta u Hrvatskoj prvenstveno i djelomično iz susjednih zemalja.

Kod konoba učešće kuhinje dižem na 75%, a posluga čini 15% i uređenje i opremljenost 10%.

Vrijednost za novac ocjenjujem u nutar kategorija prvenstveno, a ako trebam tada korigiram koeficient – za konobe je on bliže prema 0,75, a za restorane prema 1,25.

Pogledati i Dobru hranu od 7.8.2009
[wdgpo_plusone]


Tagovi: , ,

Članak je objavljen Ponedjeljak, 8 kolovoza, 2011 u 06:00and is filed under . Možete pratiti odgovore na komentar preko RSS 2.0. Both comments and pings are currently closed.

19 komentara to “Što je najbolje na hrvatskoj gastro sceni i zašto?”

  • Ribafish kaže:
    8 kolovoza, 2011 at 07:59

    a ja mislio da sam iscrpan sa svojim testom ćevapa…
    care!

  • vinopija kaže:
    8 kolovoza, 2011 at 14:44

    …ali množenje s koeficijentom me dotuklo :-)))))
    pokušavam to iskazati grafički, ali ne ide ni u četiri dimenzije 😛

  • Darko kaže:
    8 kolovoza, 2011 at 15:14

    Yes!!! Kako je mudar Zoki Vodopija i odličan glavni i grafički urednik, k tome!!
    Naime, kad mi je poslao slikama opremljen tekst na usvajanje, meni se učinila posljednja fotka malo vulgarna ili barem opscena!
    “To ti je za “one ” mudrace, kad krenu zafrkavat” poruči on!
    Elem, direktorski štreberčino! Pogledajte si ovlaš
    posljednju fotku!!!! ccccccc!!! xd!

  • Zoran kaže:
    8 kolovoza, 2011 at 16:07

    He, zadnja fotka je i dijelom kompatibilna sa sloganom Prgave familije – “Uvijek kontra!” u dijelu kontra. Naime, mi smo djelomično kontra ali više za! – dobru spizu, vibru, vino, ljude… A kontra mutikaša & smutljivaca u gastronomiji (i životu) koji ‘varaju & deru’ goste, uvaljuju splačine ili predizajniranu hranu! Think positive – drink positive – eat positive & finaly smoke positive. Amen.

  • wineandfood4u kaže:
    8 kolovoza, 2011 at 22:02

    divno! pravi mali gastro vodic po hrvatskoj! 🙂 odlicno ste sve koncipirali, naveli, grupirali, opisali..bravo! kod Pece, Cok, Galinac, i Stari podrum, (Momjan) nisam bio, ali vec sam memorirao i prvom prilikom rado bi posjetio. osim navedenih meni su jos vrijedni posjete Milan (Pula)- uvijek vrlo dobri, treba im malo poticaja da postanu jos bolji, Najade (Lovran) kultna riblja gostionica, Adio Mare (Korcula) – konoba s najboljom pasticadom, u sklopu kuce marca pola, Galija (Cavtat), Pelegrini Rudija Stefana u Sibeniku (uz samu katedralu), Jastozera (Komiza) – samo zbog uredjenja i ugodjaja, hrana je li-la i preskupo je, Trilogija (Zagreb) – ponekad fantasticno, ponekad osrednje, Konoba Nine (Nino Matana , Pomena, Mljet) – najbolji podvodni ribolovac za kojeg znam, obiteljska prica, odlicne gregade, odlicna kirnja i gof; Porto Rosso (Lastovo, Skrivena luka) – odlicna janjetina i kozletina, konoba Ranjak (Brac, izmedju supetra i splitske) – fina otocka spiza, domaci sokovi od kadulje i sl., konoba Kamene price (Bale) – divan ugodjaj, nudi se samo taj dan kupljeno na placu, vrlo topla atmosfera jazz-era, odlicna domaca hrana. Eto, da ne davim vise…
    svaka cast na iscrpnom i vrlo ugodnom postu za citanje… nadam se da ce mnogi ovo prepisati kao svojevrstan putokaz svojim trbusima! Pozdrav

  • Darko kaže:
    8 kolovoza, 2011 at 22:30

    Bravo za Vas! Kad bolje razmislim, možda sam trebao naći mjesta za Milana, za Rudijev Pelegrini, svakako! Izuzetna lokacija i pogled i Rudijev pristup u kužini to svakako zaslužuju! U Najade,Trilogiji, Galiji, Porto Rosso i Nine Pomena sam bio, no Ranjak Brač, Adio Mare i Kamene priče nisam posjetio, no nakon vaše sugestije, moram! Puno pozdrava i hvala na vrlo kvalitetnom i upotrebljivom komentaru!!’

  • Zoran kaže:
    9 kolovoza, 2011 at 08:41

    Sve mi više liči da će osvanuti verzija 2.0 u kojoj će biti navedeno još par mjestašca. Darko, kako i ja nisam bio u Kamenim pričama možda da povedete Velebitsku princezu i da odemo tamo? Prošo jazz ali …

  • Darko kaže:
    9 kolovoza, 2011 at 13:28

    Zoki! Dobro ti se čini! Ovaj pokušaj nije jednomzasvagda završen! On je samo pokušaj nekog tko ima mogućnosti, vremena i hajmo rijeti nešto znanja i iskustva da dadne svoje viđenje onoga što bi vrijedilo na hrvatskoj gastro sceni! I ja sam kao ocjenjivač sklon pogrešci, a i mjesta koja ocjenjujemo se mjenjaju! Zato su mišljenja ljudi kao wineandfood4u neprocjenjiva i bilo bi dobro da ih je što više! U tom smislu razmisliću o Milanu Pula, ali definitivno najavljujem ulazak Pelegrinija Šibenik na listu! Isto tako testiraću dojave pouzdanih nepceta i ponovit vlastiti utisak, no postoji mogućnost ispadanja jedne konobe i jednog restorana s eksperimentalno/ inovativnom kuhinjom iz liste!!

  • Darko kaže:
    15 kolovoza, 2011 at 13:07

    Hi,
    ja sam kuhar i mogu reći da me polako zabrinjava budučnost moje profesije. Radim u hotelu s 5 zvijezdica, preko zime se educiram i idem po restoranima i hotelima van Hrvatske kako bi nešto naučio i prije svega razumio, no za sve to je potrebna neka kvalifikacija, neko znanje i edukacija. Raditi u ovoj našoj lijepoj domovini nije lako, prije svega ako si bio u top kućama van Hrvatske i vidio kako stvari funkcioniraju. No kad imaš “situaciju” koja te veže za doma, ne možeš si pomoći.
    Nije mi bilo lako odvažiti se i ovako nesto pitati, no morao sam….bilo je jače od mene…
    Dakle, tko ste Vi da si uzmete za pravo na ovaj ili onaj način kritizirati lokale, kakvu ste to školu ili edukaciju pohađali (osim privatnog obilaženja restorana sa “najdražom”) i kako se usuđujete uopće sugerirati nekome tko je (ili bi trebao biti) osposobljen da radi svoj posao?? Razumijem da ima dobrih ali i onih loših no stvar je tržišta i ekonomske računice tko će a tko neće preživjeti u ovoj i ovako teškoj situaciji. I onda se tu nađu ljudi koji si uzmu za pravo biti “kušači” ili ti “ocjenjivači”??? Pa čemu sve to vodi???
    To bi značilo dakle da je došlo je vrijeme kada si SVATKO, tko je recimo prošao par restorana, može uzeti za pravo javno pisati i možda, dovesti u pitanje egzistenciju neke obitelji a da možda (kažem možda!) ni sam ne razumije o čemu se u principu radi već se povodi samo činjenicom da li je to NJEMU dobro ili nije…Pa i iz Vaših redova se da naslutiti da je dosta bilo ljudi poput Butkovića i da nam je potrebna educirana scena…..Svaka čast na hrabrosti i volji, no mislim da ste otišli pre daleko
    Pozdrav
    Darko

  • Darko kaže:
    15 kolovoza, 2011 at 14:24

    Poštovani Darko!
    O tome tko sam, što sam i zašto pišem o eno gastro temama možete pročitati u razgovoru sa Sinišom Pavićem koji je objavljen u Novom Listu, a dostupan Vam je kao post na Vinskoj priči pod naslovom Samo je nepce kriterij!
    Svjestan sam dilema o kojima govorite i o njima progovaram u razgovoru sa Sinišom Pavićem!
    No, kao i svaki potez u životu, i ta moja odluka ima dobrih i loših strana! Moja je procjena da moja odluka ima više dobrih nego loših strana!
    Kao što ste rekli da će tržište biti i je jedini pokazatelj uspješnosti unatoč mom pisanju i
    meni sličnih, tako će valjda i o mom pisanju presuditi to ili neko slično tržište, unatoč Vašem pisanju!
    Volio bih da ste napisali nešto o kriterijima, o listi , o Vašem iskustvu … No Vi ste odabrali “ad hominem”, a ne ” ad rem” pristup!
    Puno hvala na komentaru i na tome što pratite Vinsku priču!!!

  • Darko kaže:
    15 kolovoza, 2011 at 18:41

    Hvala na brzom odgovoru!!
    Pročitao sam članak u Novom Listu gdje Gosp. Pavić “ikonizira” i pokušava od “Barbe” napraviti velikog znalca no nema tu odgovora na postavljena pitanja…Ista šema kao kod svih hrvatskih “kritičara”, dok ide-ide…Butković, Bakalović, Lukež, Gal….Barba…
    Vas i Vaše kolege pratim od početka kao i sve ostale “kritičare” na ovoj našoj osiromašenoj sceni, no čini mi se (a stvarno bi volio da se varam) da je priča šupljikava i prazna otprilike isto kao i kod većine kuhara koji se na razgovorima za posao predstavljaju kao “sveznalci” a na kraju su sve samo ne znalci..
    Pisati o gastronomiji zahtjeva prilično široko o precizno znanje, trku sa trendovima i posjet bezbroj lokala, ne jednom već stotine puta, razgovori sa chefovima ali i drugim osobljem u kuhinji, priče sa konobarima, voditeljima…zatim, tu je i vrlo zahtjevno poznavanje kuharskih tehnika (prije svega mislim da bi i praksa u tome bila potrebna) i noviteta na sceni, poznavanje namirnica i razloga zbog kojih se koriste itd, itd…
    O Vašim kriterijima nema potrebe pisati, već ste sve rekli…o listi…hmmm…čini mi se da je ona vrlo subjektivna i da se kod Vas (a vjerojatno bi tako bilo i sa ostalim kritičarima) osjeća veliki utjecaj simpatije (a možda i prijateljstva) sa pojedinim ugostiteljima…što je loše…a moje iskustvo…da ga nemam, vjerujte mi, ne bih se usudio ovo napisati niti Vas izazvati u raspravu na bilo koji način.
    I na kraju, mislim da u ovo, za ugostiteljstvo vrlo loše vrijeme, nisu potrebna opisivanja raznoraznih derneka i fešti, utjecaj pojedinih kuhara ili voditelja na Vaše raspoloženje ili pak upadanja u “orgazmička” stanja izazvana pokojim vinom, cigarom ili dobro pripremljenim slijedom, već konkretne informacije o potrebi edukacije kako ugostitelja tako i njihovih djelatnika i da ne zaboravim gostiju, konkretna objašnjenja ljudima koji trče a pred sobom nemaju cilj već samo borbu za egzistenciju i “koru kruha”.
    Pozdrav

  • Buck Borer kaže:
    16 kolovoza, 2011 at 00:49

    Poštovani,
    Vašu vinsku priču pratim jer mi je zanimljiva. Jasno je da u većini iznosite subjektivne dojmove – naročito mi se sviđaju lirsko – emotivni tekstovi g. Baretića, jer djeluju iskreno. Nadam se da je takav i autor, te da se neću u njemu razočarati ako ga jednom upoznam 🙂
    Ja živim u Zagrebu, ali dosta putujem i često zalazim u restorane. Na žalost, zagrebačka restoranska scena je sve samo ne uzbudljiva, i jedan gotovo milijunski grad treba sigurno mnogo više.
    Što se tiče Vaše liste restorana, komentirao bih dva iz “inovativno eksprimentalne kuhinje”: Le Mandrać i Marcelino. U oba restorana sam jeo jako dobro, kuhinja je stvarno inovativna, zanimljiva i inspirativna, servis također izvrstan, kao i uređenje lokala. Ali oba lokala su (u vrijeme mojih nekoliko dolazaka – dakle nije slučajnost) bila sablasno prazna, što izaziva dosta loš osjećaj. Paradoksalno je da oba pomenuta restorana u susjedstvu imaju konkurente u istom (ili sličnom) cjenovnom razredu, koji su redovito istovremeno puni ili solidno popunjeni, iako im kuhanje nije na istom nivou. Očito da kod publike postoji neka magična privlačnost/odbojnost prema određenim lokalima, koju je teško racionalizirati, ali to je tržište, zar ne?
    Ponukan Vašim impresijama o Batelini, posjetio sam Banjole i mogu reći da se stvarno radi o izvrsnoj kuhinji i prekrasnim ljudima – pravi biser gastro ponude (nadam se i primjer nekim drugim ugostiteljima). Pored svih pohvala, izrekao bih i dvije male primjedbe – čaše nisu odgovarajuće za fina vina koja smo pili, a mislim da bi trebali poraditi i na kruhu (bio je samo standarni bijeli).
    Također, mislim da bi u toj kategoriji bilo mjesta i za konobu/restoran Martin Pescador iz Trgeta. I još nešto – treba obratiti pažnju na restoran “Pod špiljom” u Otruševcu pokraj Samobora – svježe autohtone namirnice, klasična kuhinja s inovativnim elementima te u zadnje vrijeme vrlo solidan izbor vina.
    I još bih se osvrnuo na razmišljanje drugog g. Darka (kuhara iz hotela sa 5 zvjezdica) – Vama mora biti jasno da je ugostiteljstvo jedna javna djelatnost, i da svatko s ceste ima pravo ući u Vaš lokal, konzumirati Vašu uslugu, ali i reći svoje mišljenje o tome. Jedini način da privučete publiku da Vas posjeti i da se ponovo vrati (i možda preporuči svojim prijateljima) je da gost bude zadovoljan. Pretpostavljam da kao vrhunski profesionalac koji sve znate o tom poslu (uz konstantnu edukaciju u inozemstvu) vladate situacijom, i ne vidim kako bi Vas ili bilo koga sličnog moglo ugroziti pisanje nekih blogera. Upravo obratno – vjerojatno će g. Baretić i slični prepoznati Vaše umijeće, napisati članak i napraviti dobru reklamu. Genijalnost interneta kao medija je potpuna demokratizacija, doslovce svatko može postati svoje mišljenje na blogove i forume, i sve profesije koje su izložene kritici javnosti moraju toga biti svjesni. I u konačnici, upravo će taj proces dovesti do educiranja potrošača, ali i prevednijeg tržišnog pozicioniranja ugostitelja, jer će međusobna razmjena informacija i mišljenja spriječiti da nam se prodaju “muda pod bubrege”.

  • Darko Baretić kaže:
    16 kolovoza, 2011 at 21:46

    Poštovani Buck!
    Hvala Vam što pratite Vinsku priču i posebno Vam hvala što hvalite moje tekstove!
    Ta pohvala ima posebnu težinu jer ste mi poznat kao jasan i britak komentator sa blogova koje pratimo. Naročito mi se dopala Vaša sklonost upotrebi metafora narodsko-folklorne provinijencije, koja je došla do izražaja i u ovom komentaru gdje su briljantnom upotrebom bubrega , stvari postavljene nedvosmisleno na svoje mjesto.
    Što se tiče privida o mojoj iskrenosti bolje vam je da me upoznate što kasnije, pače nikad, jer kada i ako se to dogodi, Vinska će priča sigurno izgubiti jednog čitatelja(he, he)!
    Posebno Vam hvala što ste na briljantan način pokušali objasniti mom imenjaku gdje suštinski griješi!
    A, najviše vam hvala na prijedlozima novih lokala na koje bi čitatelji prvenstveno, a i mi trebali obratiti pažnju. Zbog toga sam i sastavljao listu i kategorizarao lokale.Da bismo interaktivno zaključili koja su to mjesta u Hrvatskoj za preporučiti, a ne da bih ja bio najpametniji i moja lista bila “Sveto pismo”.
    U tom kontekstu su vaši komentari i prijedlozi i prijedlozi i komentari kolege Wineandfood4u meni izuzetno važni!
    Na samoborski prijedlog ću posebno obratiti pažnju, jer tu nisam bio,a vaš će me komentar natjerati u Trget. Ovo sam ga ljeto preskočio, (samo skupio informacije od pouzdanih špijuna), a lani sam bio u tri navrata!!
    Do nadam se skorog svrldanja i/ili čitanja, puno pozdrava od Darka

  • Pero kaže:
    17 kolovoza, 2011 at 16:11

    Postovani!
    Slozio bih se sa Darkom i upitao od kud Vam pravo da se smatrate gastro strucnjakom?!
    Trebali bii prije svega poznavati kuharske tehnike a onda donositi sud o restoranu?
    Za neke lokale se slazem da su vrhunski(Valsabion,LeMandrac,Pepenero,Monte)jer sam ih osobno isprobao a neki poput San Rocca
    nikako ne spadaju u inovativnu kuhinju-Pogrešno stavljeno jer je to vise tradicionalna kuhinja s nekim inovativnim elementima i restoran funkciniraa vecinom na zamrznutoj ribi(grdobina,npr…) ali super prostor!
    Šta se tiče blogaa nije lose ali svi ste vi kopija Gastrobloga!!!!!
    Bez zamjerke!
    Pozdrav

  • Darko Baretić kaže:
    18 kolovoza, 2011 at 18:30

    Poštovani Pero!

    Hvala što pratite Vinsku priču i što komentirate! Da, vjerovatno imate pravo što se tiče pozicioniranja San Rocca unutar predloženih kategorija. I sam sam se dvoumio između gornje dvije, no u par navrata sam sljedove koje je Zoran Čobanov spremao doživio kao prilično inovativne. No u svakom slučaju drago mi je da je jedan očito znalac, od šezdesetak spomenutih imena u članku, našao samo jedno za primjedbu i to zbog kategorije u koju sam ga smjestio, a ne suštine.Ono što mi nije drago je da ste iznijeli tvrdnju koja bi mogla ozbiljno naštetiti renomeu restorana San Rocco( restoran funkcionira većinom na zamrznutoj ribi)bez mogućnosti da osoba na koju se tvrdnja odnosi sankcionira takvu tvrdnju na bilo koji način, jer vi uživate u blagodatima anonime, a za takve tvrdnje koristite naš blog.
    To je u najmanju ruku nepristojno te vas molim da ubuduće to ne radite.
    Što se tiče zamjeranja, u mene ga načelno nema jer je to radnja koja je u blogerskom svijetu besmislena.Ovdje je taj osjećaj pojačan, jer ne mogu dokučiti da li je loše to što ličimo na Gastroblog, a to nikako ne valja ili je loše to što samo kopiramo njih pa onda samo mi ne valjamo jer smo neoriginalni!?!?
    No,svejedno! Kolege iz Gastrobloga izuzetno cjenim i redovito pratim, a ovu nelogičnost pripisat ću ne baš pažljivom čitanju naših postova, što zaključujem i iz stila i načina kojim je komentar pisan.
    I na kraju gdje ste to pročitali ili čuli da se JA smatram gastro stručnjakom? No, ako to treba postati i da bih se vama dokazao, peći ću ribu u pećnici, lešat ću je “u tisno” i kuhat od nje poparu, gregadu, fiš i brudet istovremeno,radit ću od nje i sushi i sashimi, tatarski i carpaccio, rezat ću je i otkoštavati ko Beletićka i Skoko zajedno, marinirat ću je i vakumirati, kuhati “sous vide”, peći u soli i bjelanjku, sušit ću je i dimiti pred vama na stolu, puniću bombole tekućim dušikom, švercati tapioka maltodekstrin, soja lecitin i agar da bih radio pjenice, praškove i sferizirao, puniću raviole ostacima fileta i juhe, radiću savor na klasičan i libanonski način… sve ću napraviti da vam dokažem da ste vi u krivu kad uopće postavljate takvo pitanje! O mojoj ili bilo čijoj kvalificiranosti treba suditi jedino i samo po tome što i kako piše!Buck Borer nam je dao veliki kompliment( i obvezu)kada je rekao da prati Vinsku priču zato jer mu je ZANIMLJIVA.Drugi kompliment nam je dao kada je rekao da je ponukan našom preporukom posjetio Batelinu i bio više nego zadovoljan.Tu počinje i završava čitava priča! Kad ja tri puta preporučim restoran u kojem Buck ne bude zadovoljan, a Najdraža me razljuti i počnem pisati nezanimljive postove, Buck će pretpostavljam reći da “Baretić prdi uludo” i prestat će čitati!!! Nije dakle pitanje moje izobrazbe i usavršavanja, o kojoj se dapače može i treba raspravljati.Upravo sam s kolegom uplatio četiri radionice i predavanja koja će se održati u Beču pri Austrijskoj vinskoj akademiji, od rujna do decembra sa eno gastro temama.No ne može se se ona a priori navodit kao conditio sine qua non meritornosti u pisanju o gastro temama.
    Ovdje bih volio da se uključi u čitanje i moj imenjak @Darko, Taj bi argumenat stajao da ja operiram discus hernie ili hemeroide na crno, da se bavim nadripisarstvom i tada bi se moglo reći”Ej Baretiću, tko si ti i koje kvalifikacije imaš da prčkaš po mojim hemeroidima ili da pišeš mojoj babi oporuku?! I ja bih ako nemam završen medicinski fakultet i specijalizaciju ili položen državni ispit, završio u zatvoru.No, za pisanje bloga o vinima i hrani nije predviđeno nikakvo formalno obrazovanje, a ja pazim da pišući ga budem pristojan i kulturan(koliko to Gluho krme uopće može)Elem, nije sporno dovoditi u pitanje kvalificiranost bilo kojeg blogera.Pitanje je koliko je to pametno i koliko je to pristojno bez argumenata raditi na blogu onog koga diskreditiraš bez ijednog argumenta. Znam da je blog javan, znam da to treba očekivati, ali ne znači da treba biti nepristojan i nekulturan.
    I da! Nismo svi isti. Postoje samo ljudi koji ne mogu, neće ili ne žele uočiti razlike. Kad budem išao na izbore znati ću za koga ću glasati, možda ću biti ljut, možda ću birati između dva zla, ali znati ću za kog glasati, jer nisu svi isti.
    Ja sam bloger koji je svo svoje obrazovanje, različitih oblika isfinancirao sam.Za svoje pisanje na blogu nisam plaćen ni od kog. Nisam tražio ni od kog da piše o meni i sva pojavljivanja u medijima došla su na njihov zahtjev.
    I na samom kraju da Vam ipak odgovorim tko sam to ja i zašto smatram da mogu pisati o hrvatskoj vinskoj i gastro sceni.
    Ja imam dušu, strast i nepce.To ste zaboravili spomenuti, a to su najvažniji kriteriji. I normalno iskustvo i educiranje koje se trudim obnavljati stalno.
    Ps Ispričavam se Bucku Boreru na učestalom korištenju njegova imena. Kao odštetu nudim kavu negdje u Zagrebu i bocu Brombonera 2009!

  • Zoran kaže:
    19 kolovoza, 2011 at 09:28

    … i sada bi Darko (Barba), da je Istrijan, pomalo otšetao na mižolić, sjeo ispod ladonje, polu se okrenuo ka kolegi i kroz zube izustio: “San mu reka!”…

  • Darko kaže:
    19 kolovoza, 2011 at 11:21

    Teške riječi….Moj post nisam zamislio kao “napad” na Vašu ličnost već kao razmišljanje i poticaj na diskusiju koja je nažalost prerasla u napad-obrana priču.
    Kao što sam za Vas napisao “poneku” kritiku, tako bi za mnoge koji komentiraju ili odgovaraju na komentare mogao napisati slično…pogotovo za anonimne bezveznjake kojima je cilj samo krv-tuča-udri-gazi….
    Suština priče je, kako ja to vidim, ili napravite “BLOG DARKA BARETIĆA -BARBE” i tamo pišite o “SVOJIM” dojmovima, prijateljstvu, feštama, pijankama i sličnom, ili to činite i dalje ovdje ali sa rizikom da će se svako toliko netko javiti i javno Vam reći šta misli…
    Za mene osobno velika je šteta da SVATKO može sjesti za PC i “škrabati” šta mu srce želi bez razmišljanja o sankcijama ili posljedicama koje netko drugi može imati. Vaš kolega koji piše o vinima i ocijenjuje razno-razne butelje isto tako može naškoditi vinaru koji zbog njegovih ocjena, možda, ne može prodati svoje vino…Pa tko je onda on, tko je to njega “izabrao”, odkuda mu pravo uopće kritizirati i koje su to njegove kvalifikacije da si tako nešto dozvoljava i na kraju tko garantira njegovu meritornost u tom svijetu???
    Tako je i sa Vama i Vama sličnima….
    I da, nije dovoljno prošvercati lecitin, agar ili sličan prašak, potrebno je znati ga upotrjebiti, ne jednom već učestalo, ne za društvo od pet ljudi već za tanjur koji se prodaje i koji uvijek mora biti iste kvalitete i imati smisao – a to može samo netko tko s time radio svakodnevno a ne hoby kuhar..

  • Buck Borer kaže:
    19 kolovoza, 2011 at 19:07

    Poštovani Pero i Darko (ne Baretić, već kuhar iz hotela sa 5 zvjezdica), ne bih želio biti advokat Vinske priče, ali me smeta Vaš naum da nekom osporite pravo da iznese svoje mišljenje, jer je navodno nekompetentan (nije formalno obrazovan). Osim toga, i Vi i ja pod plaštom anonimnosti iznosimo svoje stavove, i mislim da je to pozitivno i uzbudljivo, dok god se sučeljavaju argumenti.
    Ne znam kakve je škole završio g. Baretić, ali životnu je očito doktorirao, jer mislim da mu je većina napisanog potkovana znanjem i iskustvom. I za razliku od većine blogera, ali i profesionalnih novinara, čovjek je pismen. Molim Vas recite mi kakve bi kvalifikacije trebao imati netko da se po Vama smije prihvatiti pera na blogu? Koliko shvaćem, trebao bi biti kvalificirani kuhar i biti upoznat s kuharskim tehnikama. Pa g. Darko, zar u Vašem restoranu smiju jesti i komentirati samo kuhari i ugostitelji, a ostali moraju biti sretni da dobiju priliku osjetiti tu genijalnost? Zar nije najvažniji gost – onaj nesretnik koji je zaradio novac da bi mogao platiti 200 kuna tanjur na kojem sadržaj namirnica ne vrijedi niti 20 kuna (pardon, tu su “pjenice”, “posteljice” i ostale skupocjene đakonije). Mene uopće ne zanimaju tehnike – bitno je da li je fino i pošteno. I vjerujte mi da sam (kao i većina konzumenata, iako u potpuno drugoj profesiji) u stanju otkriti prevaru u svježini namirnice ili grešku u pripremi. To je ono na što se Vi morate koncentrirati – da mene (kao i svakog drugog gosta)ne razočarate, a onda će Vam, vjerujte, i kritika (pa makar i ova blogerska) biti naklonjena.
    I da parafraziram: ja jako volim glazbu, ali pošto nemam nikakvu muzičku naobrazbu, po Vama vjerojatno nemam pravo javno govoriti o tome. Ali u stanju sam opisati razliku između zvuka Claptonovog Stratocastera i Greenovog Les Paula (bijelog), prepoznati bilo koji takt Mayallovog opusa uključujući sve gitariste koje je otkrio.
    Zato Vam toplo predlažem – pustite ljude da pišu, ako Vas ne zanima, ne trošite vrijeme i ne čitajte, ali se brinite da Vam ne otkrijem Vegetu u umaku! Ne brinite se za ponuđače i publiku – nisu ljudi tako glupi i povodljivi da bi jedan zločesti tekst “nekompetentnog” autora mogao uništiti Krauthakera, Kozlovića ili Davida (ipak je on možda Golijat?).
    @ g. Baretiću, rado prihvaćam Vaš poziv – ja ću sada neko vrijeme biti odsutan iz Hr, ali kad se vratim, vidimo se (a i Brombonero će vjerojatno biti sve bolji 🙂

  • hedonist kaže:
    9 siječnja, 2012 at 22:23

    Uh,uh hrvatine…
    nije mi jasno zbog čega i uvijek sve što “krene” kao dobra ideja netko ima potrebu uništiti, umjesto da se priključi suvisloj i argumentiranoj raspri o započetoj temi. Zbog čega uvijek (ali stvarno uvijek) i u svemu treba krenuti u “napad” koji baš ničemu ne vodi.
    Umjesto da se bavite temom a to je ono što nam je očito svima ovdje intersantno a to je hrana
    piše se i komentira sve osim toga.Pa zar nemate
    potrebu komentirati niti jedan “pjat” svih navedenih restorana ili njihovih servisa pa da
    onda vidimo svi skupa ovdje samokritično da li smo “negdje tu” ili nismo pa moramo još istraživati.
    Evo, toliko od mene. Pišite i rišite i niš ne zamerite (jedan drugome) jer je to bedasto.