Sljubljivanje, uparivanje, matching iliti…………………2/3
Splitska riva i prazan ekran, rezalište brodova u Sveton Kaji, milanska La Scala, Caruso ili Goran Ivanišević i koliko treba od splitske rive do Remetinca?!!!
Dakle, nakon Pere Vlaja, moga kuma i tripica, u ovom bismo nastavku trebali odgovoriti na pitanje kako bi, ukoliko to netko hoće i želi, trebao uparivati jelo s vinom!!!
Vrlo pretenciozan zadatak! Razmaženi eno-gastro vinskoprički čitači, čekaju na naš krivi korak, baš kao i ona moja dva Splićana iz prvog nastavka. I ka šta si u Splitu uvik na korak od kralja do ridikula, i samo te svakodnevno nošenje s blizinom i udaljenošću od obje uloge istovremeno udaljuje i približava svakoj od njih, tako me i prazan ekran opasno upozorava da bih mogao biti dočekan na čitačkoj splitskoj rivi ka Ivanišević ili Caruso. Ovaj je prvi sa splitske rive otišao u besmrtnost sportske i teniske povijesti, a ovaj je drugi ispraćen na brod umjesto u milanskoj La Scali, završio iza punte u rezalištu brodova u Sveton Kaji.
Sljubljivanje, uparivanje, matching iliti vino i hrana jedno uz drugo, jedno za drugim ili jedno bez drugog?!!! 1/3
Pere Vlaj, tripice, uparivanje hrane i vina i tolerancija
Moj kum Splićanin, “Buta riži” i ja kao gastro snob!!!
Da li, i ako da, kada i kako obraćati pozornost što se pije uz hranu? Da li je to vino i ako je, kako ga odabrati?
Koja su po izboru najnekonvencionalnijeg uparivača hrane i pića u povijesti hrvatske eno-gastro pisane riječi “NAJFUDFRENDLI” vina hrvatskih vinara i koji su kriteriji po kojima su odabrana?
Priča u tri nastavka, tri ponedjeljka, tri teme, a prva od njih
UPARIVANJE HRANE I VINA – Smislena i racionalna aktivnost koja doprinosi općoj kulturi ili besmisleni i iracionalni napori koji su doprinos općoj poremećenosti vrijednosnog sustava društva?
Konoba Stari podrum, Momjan
Stari podrum – vinari ili kamiondžije, lastavice i boškarin
Istarska eno-gastro scena vodeća je u Hrvatskoj. Jedan od razloga je vjerojatno blizina Slovenije i Italije, činjenica koja nosi u sebi neminovnost bržeg prekograničnog prelaska trendova, ali i posjetitelja. Područje koje je relevantan dokaz našoj teoriji, svakako je ono šire umaško, napose Bujština.
Najbolji restoran u Hrvatskoj zatvorenog tipa, treća posjeta
Foto zapis sa večere u najboljem restoranu u Hrvatskoj zatvorenog tipa, 3. posjeta (1. i 2.)
ili
Večer kad se do Claia nije moglo bez Trapana!
ili
Kako je komunistički apsolutist utjecao na atmosferu u NRUHZT
Iako nekonformist, nekada slijedim tradicionalne principe i ponavljam povijest protiv koje nemam ništa (efikasno). Tako se u post-Vinistra atmosferi, neopterećen organizacijskim obavezama, obično odazivam na pozive na degustacije ‘mog’ tipa. Prvi van-Vinistra-ovski Habanos Moments došao je kao naručen, put u Zagreb, susret sa dragim prijateljima… Ali ovo nije tema članka već (spontana) treća posjeta ‘Najboljem restoranu u Hrvatskoj zatvorenog tipa’. Više
Boškinac – prorok u vlastitom selu II ili post koji sam najteže napisao
Mjesta gdje se dobro osjećamo ili crtice o pivi, Relais & Chateau hotelima, objektivnosti kod ocjenjivanja vina, mirisu ružmarina i kuša i pjesmi slavuja
Moj je otac bio veliki ljubitelj piva. Dosta je putovao, pogotovo za čovjeka ‘onog vremena’ (rođen 1922. s nepunih sedamnaest, čekao je u Parizu cilj zadnje etape Tour de France-a, i lutao po grobljima u Luksemburškoj šumi na primjer) no, najsretniji je bio vrativši se jedne godine neposredno pred Praško proljeće iz Čehoslovačke, pričajući kako dobro pivo imaju. Plzen je za njega bio najljepši grad na svijetu i vjerojatno zbog toga sam oduvijek volio češki duh i dan danas Hašekove ‘Doživljaje dobrog vojaka Švejka’ smatram jednom od knjiga koje presudno određuju moje stavove o životu, a Menzelovi ‘Strogo kontrolirani vlakovi’ i ‘Selo moje malo’ samo su nastavak te suptilne sposobnosti da se kroz ironično – satirični, a opet dobrodušan način priopći istina i svoj stav o stvarima o kojima se u biti ne bi trebalo govoriti, a kamoli na kritičan način, neprimjeren ‘totalitarnim društvima’ (habsburška monarhija i socijalistička Čehoslovačka). Kako li sam samo zavidio Česima i Slovacima što su se razišli bez krvi, a ovima prvima što su imali predsjednika kao što je bio Vaclav Havel… Zbog tatine velike ljubavi prema pivi u našoj se kući vrlo malo ili ponekad, isprva u tankim špricerima, a poslije gemištima, pilo vino i to isključivo bijelo.
Let’s talk about wine – Dubravkin put
Najbolji restoran u Hrvatskoj zatvorenog tipa, druga posjeta
Foto zapis sa večere u najboljem restoranu u Hrvatskoj zatvorenog tipa, 2. posjeta
ili
Večer kad se Amfora Tomac 2007 pila kao aperitiv i uz čvarke!
Članak na Vinskoj priči pretencioznog naslova Najbolji restoran u Hrvatskoj zatvorenog tipa (a potom i Prorok u vlastitom selu, serijala Tamo gdje se osjećamo dobro) izazvao je burne reakcije i pokrenuo niz nezaustavljivih događaja…
Prvo su se javili blogeri čija je rasprava na stranicama članaka u konačnici rezultirala prvom spontanom okupljanju blogera sličnomišljenika SBO (Manjada, Gruwoman; Gastrolada, Eno-gastro mama, Vinopija…). To će se druženje očito nastaviti na strah i trepet ugostiteljskih objekata koje će SBO-ovci pohoditi.
Onda su se pojedini eno-gastro ljubitelji, čitatelji Vinske priče, osjetili izazvanima i pokušali (vrlo uspješno) podmititi neke vinskopričere ponudivši im alterativnu uslugu u (vlastitom) restoranu zatvorenog tipa koja, htjeli to priznati ili ne, vrlo ozbiljno konkurira prvotnoprozvanoj gastro Meki gorespomenutog mjesta.
Izazivač NRHZT: panceta od tune (eksplodirajuća), ozbiljni izazov