tra. 25 2011

Dalmatia Wine Expo i kakvo je stanje u hrvatskoj gastronomiji!?

Kako raspored vožnje i odmora utječe na sigurnost prometa, a raspored odmorišta na A6, na stanje hrvatske gastro scene

Postovi na Facebooku, članci na blogovima i poneki zapis u tiskanim medijima. Pršte najave, ‘piar’ radi. Evo i Lada objašnjava ‘urbi et orbi’, da je posjet Dalmatia Wine Expo-u (DWE) u Makarskoj zadnjih dva dana travnja pitanje pameti, sposobnosti računanja i prestiža. Jake snage (2/3) Vinske priče sudjelovat će na DWE u sastavu vesele blogerske ekipe, koja će to okupljanje iskoristiti za sudjelovanje u žiriju, koji će ocijeniti najbolje sljubljivanje hrane i vina i dogovor oko zajedničkog nastupa na Vinistri u sklopu ‘službenog’ programa. Kao što je našim čitateljima poznato, Vinska priča ima špijuna u redovima Vinistre, a budući da nismo uspjeli pronaći osobu odgovarajućeg statusa u redovima DWE, da bismo uspješno pratili tijek priprema odlučili smo poslati na mjesto događanja najjače i najkritičnije snage. I tako krenusmo Najdraža i ja u smjeru podbiokovlja.

Dok smo milili iza jedne cisterne po serpentinama između Senja i Vratnika, zazvoni mobitel. Stadoh na proširenje desno i iskoristih razgovor da se malo odmorim od pogleda na cisternu. Obavih ga i začuđeno se okrenuh prema Najdražoj. “Ovo je drugi. Sinoć me zvao voditelj jednog kvarnerskog restorana da su mu dva kuhara dala otkaz.” Najdraža upita koji je drugi. Rekoh joj. Radi se o jednom od vodećih zagrebačkih restorana. Traži da zovem ‘onog mog’, ako ima nekog kuhara za preporučit. Zovem ‘onog svog’. Kaže razmislit će i javiti se, ali kaže najgore je vrijeme. Prošli ih je tjedan osmero poslao za Dubrovačku regiju, a dvojicu iskusnijih na jahte. Prije no što krenusmo, pregledah nove postove na facebooku. Noma, osim u San Pelegrino izboru i u izboru 800 profesionalaca, najbolji restoran na svijetu. Čitam Najdražoj listu 50 najboljih. “Nismo mi za ća hitit, mislin da san jedno petnajst nabrojila va kemi smo jili” važno će Najdraža. Natrag na cestu i pravac Žuta lokva!

Odmorište Janjče. Dok Najdraže nema, uživam u preduskršnjem suncu, kavi i dnevnim novinama. Moram priznat najviše u suncu, nešto manje u kavi, a zapravo nimalo u članku iz dnevnih novina. Car našeg političkog i enogastro novinarstva u svom novostarom ruhu u osvrtu na izbor najboljih restorana na svijetu, mrtav hladan tvrdi da četiri naša restorana spadaju među 50 najboljih na svijetu (Valsabion, Marcelino, Nautika i Plavi podrum)!!! Nije ni čudo da organizatori triju naših najznačajnijih eno-gastro manifestacija (Zagreb Wine Gourmet, Vinistra i DWE) sve veću pažnju posvećuju blogerima!!!

Javlja se ‘onaj moj’. Stiže i Najdraža i sluša pažljivo naš razgovor. “Šta kaže?” upita kad završismo. Prosječna plaća kuhara u boljim kvarnerskim, istarskim i zagrebačkim restoranima je od 5.000 – 7.000 kuna, a voditelji kuhinja mogu dobiti oko 10.000 kn. Mlađi kuhar s par mjeseci staža u ‘boljim’ restoranima dobiva na dubrovačkom području od 10.000 – 15.000 kn za efektivno odrađenih cca 6 mjeseci (15.4-15.10). Kvalitetniji i iskusniji voditelji smjene ili kuhinje u istom periodu dobivaju na jahtama u eurima cifru kuharske plaće u kunama. “Jako dobro” zaključi Najdraža. Makarska čeka na nas.

Skradin. Čini mi se da s vidikovca vidim sićušnu figuru Ante Pižića u svom kafiću u Skradinskoj marini. Dok Najdraža uživa u skradinskoj vizuri pregledavam facebook. Opa! DWE objavio rezultate izbora 40 najboljih dalmatinskih restorana. Prvi je Pojode Zorana Brajčića u Kutu, na Visu. Moram javit caru da ima i peti restoran za 50 najboljih na svijetu i da se time diže postotak hrvatskih sa 4, na 5%, što je jako, jako dobar rezultat. Opet mobitel. Opet vlasnik jednog kvarnerskog restorana. I Najdraža nagledana skradinskih veduta sluša u nevjerici. “Pa ne traži valjda i on kuhara?!” u čudu će ona. “Podsjeća me na kušanje vina i da, traži kuhara, ali to nije sve! Pita me ako znam nekog krčkog koćara ili podvelebitskog vršara jer u Kvarneru nema škampi! Ajmo na Dalmatinu.”

Gornja Brela. Zavoj sa kojeg puca pogled na kanal, Brač, Hvar, Pelješac u daljini. Najdraža uživa u pogledu dostojnom Costiere Amalfitane. Telefon. Tone iz konobe Gusari u Tučepi, naš domaćin sljedećih dana. “Oli i ti tribaš kuvara?” omar ga napadnen. “Kakvog kuvara, Barba oli si prolupa. Nego di si ti?” “Evo me u Gornja Brela slikajen ovu lipotu.” “E, bravo. Mi smo taman izvukli maloprin migavicu. Bilo je malo kurenta, ali smo uspili. Sad čistimo ribu. Taman dok ti stigneš i komodaš se, ja ću zovnit Likara da dođe i spremi ribu. Di ćeš boljeg kuvara od njega. Aj ti pomalo!” završi Tone.

I tako, čekala nas je riba koja je prije sat vremena plivala u moru, nismo se nigdje više do Tučepa zaustavljali i isključio sam mobitel.



Napišite odgovor