pro. 20 2010

Frite

Gastro priča u tri djela i dvije kartice

Dio prvi – uvod

Kako sam od nepca opće prakse postao umjetnik – od jist i pit –

Photo by Danilo Dragosavac
Photo by Danilo Dragosavac
 

– Noćas će zec iskat mater – izleti Najdražoj, dok ju je štipkavo neugodna tramontana tjerala na kašalj. Bijeli se zaleđe Rijeke. Sunčeva zraka odbijena od snijega podno Učke, raspe mi se pred očima i utopi u ledeno plavetnilo ispred njivičkog porta.

– Lignji su na pol metra vodi i ko papuče su, saki preko pol kila. Sinoć san ih 18 komadi digal na šuštavicu – u jednom dahu odrecitira susjed dok je bočno protrčavao kraj nas navlačeći kapu dublje na čelo. – Prit ću do tebe da se dogovorimo za Mesopust. Žejanci su već počeli kampanat, nećeš verovat sinoć san ih pod Blatnu čul. Trmuntana je sinjal skroz na Boduliju dopeljala. Gren ća, aš ću se smrznut -završi susjed i otrči prema parkiranom automobilu. – Oo.. kade ste kolege umjetnici – vikne susjed prema dolazećim članovima crkvenog zbora koji su žurili na kavu u konobu poslije otpjevane nedjeljne mise. – Ma kakov si ti to umjetnik – s primjetnim podsmijehom upita ga drugi tenor zbora, također moj susjed. – Vi ste umjetnici od kanta, a ja san umjetnik od ribarije, ako ne veruješ pitaj onojstoga umjetnika tamo, nek ti reče ča san sinoć ćapal – prvi susjed pokaže na mene – on ti je najbolji umjetnik – od jist i pit. Završi susjed, zalupi vratima automobila, upali ga i u bijelom dimu nestane s njivičke rive.

Dio drugi – zaplet

Kako preživjeti zimu na otoku i da li su frite prehrana ili kultura?

Photo by Danilo Dragosavac
Photo by Danilo Dragosavac
 

Kao što ste vjerojatno mogli primijetiti iz uvodnog dijela, u našoj umjetničkoj četvrti je hladno, završio je advent, bliži se korizma i počeo je karneval. Ozračje u kojem se događa radnja kombinacija je onih iz TV serija Život na sjeveru i Lud, zbunjen, normalan. Preživjeti zimu u umjetničkoj četvrti, malog turističkog mjesta na velikom hrvatskom otoku težak je i zahtjevan zadatak. U tom preživljavanju posežemo za različitim oblicima ponašanja, koji su većini žitelja prosperitetnih urbanih sredina nezamislivi. Tako se mi već desetak godina, dakle može se slobodno reći tradicionalno, na Badnje večer, kod nas družimo s našim susjedima još ne spomenutim u uvodu. Mi smo zaduženi za bakalar, oni za frite.

Bakalar se sprema na pet načina. Dva su uvijek ista – na bijelo s šurlicama i broskvom i na crveno, jušno s krumpirom. Ostala tri načina zavise o nadahnutosti Najdraže i često su skupljeni po našim gastro skitnjama Evropom. Stol je prigodno dekoriran, u skladu je s tri metarskom okićenom jelkom, lijepo se obučemo, pijemo uz svako jelo odgovarajuće vino, veselimo se rođenju Isusovu i našem prijateljstvu i svake godine nazdravimo – da bimo i kletu -. Vrhunac večeri za mene je kada se skinu kukičani prekrivači s bijelih keramičkih posuda i kada se ukažu zlatnorumene, okruglaste, usitnjenim šećerom posute FRITE i kad krene miris vanilije, grožđica, ruma i fino zapečenog kvašenog tijesta.

Istog časa odlutam u djetinjstvo i sjetim se kuhinje u našoj crikveničkoj kući, mene i nona kako se mijenjamo iznad velike limene posude i ogromnim palentarom naizmjence miješamo tijesto koje je mater zamijesila. Pokrijemo posudu s krpom, stavimo je na štednjak da odstoji 15-tak minuta pa opet… I tako jedno 2-3 sata. Sjećam se mog nestrpljenja kada nisam smio jesti vruće frite – jer to ni zdravo -, sjećam se žuljeva koje bih dobio tučući tijesto, sjećam se božanstvenog okusa 2 dana odstajalih frita koje sam jeo za doručak uz bijelu kavu, sjećam se mirisa frita i puhanci pojedenih crikveničkih pokladnih četvrtaka Husog,Tustog i Poberuhog kasnih 60 tih i ranih 70 tih, kada sam obilazio s maškaranom grupom Jokeri crikveničke kvartove – polak običaja i navade stare -. Sjećam se legendarne crikveničke gostione Koreje u koju sam odlazio po nona kada bi malo duže ostao kartati s prijateljima i vidim zdjelu punu friti na šanku i čujem pjesmu braće Stojčić zvanih Jelani…

Kako su sva moja sjećanja na frite iz kirskih dana djetinjstva, dječaštva i mladosti vezana za period korizme, a bodulska zrela iskustva vezana su uz period adventa, tako su one postale poveznica između mladosti i zrelosti, između obilja i odricanja, između Bodulije i Kirije.

Uživanje u fritama i njihovo razumijevanje prestaje biti prehrana,već postaje kultura.

Treći dio – Prolog

Frite kao politički faktor i kao pokazatelji maštovitosti

Photo by Danilo Dragosavac
Photo by Danilo Dragosavac
 

Pisati članak o fritama odlučio sam prije cca 2 mjeseca kada sam pročitao u jednom tjedniku izjavu jednog uvaženog člana konzervativnijeg dijela najjače stranke vladajuće koalicije u kojoj kaže da između njega i premijerke nema suštinske razlike, već da premijerka voli štrukle a on fritule. A ako premijerka ne voli fritule… Osim toga premijerka je izjavila da treba stezati kaiš i da će 2010. biti krizna i smatram da je politički oportuno propagirati slasticu koja je jeftina i ukusna. Razmišljajući gdje sam sve jeo fritule, frite, uštipke i slične inačice, došao sam do zaključka da su frite jedan od najintegrativnijih faktora s Europskom unijom. Evo samo manji dio: Bilbao – s bakalarom, Alzace – sa sirom i dimljenom jeguljom, Umbrija – s krumpirom, sadašnje srpsko Sarajevo s kajmakom, Prizren s kačkavaljom… Evo čak i prijedloga za slogan za slijedeće izbore: S premijerkom i fritulama u Evropu! Osim toga čini mi se da su one poznate krafne koje smo nekada kupovali u slovenskim Trojanama vrlo slične našim fritama i da to može biti polazna osnova rješenja spora sa Slovenijom.

Marcel Proust je rekao da samo nemaštoviti muškarci vole lijepe žene. Dragi čitaoci stegnite remen i maštovito uživajte u fritama. Torte, savijače, pite i ostale razvikane slastice su ionako za nemaštovite.



Napišite odgovor