lip. 11 2012

Obitelj Tomac

Prvi nastavak novog serijala “Vinari čija vina imamo u svojim podrumima”

Prolog

Vinari su, uostalom kao i tržišno – poduzetnički orijentirani pripadnici svih profesija, danas u situaciji da trebaju postati stručnjaci u multidisciplinarnom konglomeratu znanja i vještina. Vinogradarstvo i enologija samo su dio njih, a sve češće su, posebice ‘mali’ privatni vinari i PR-ovci i stručnjaci u strojarstvu i elektrotehnici, računarstvu, projektiranju, prodaji, financijama i računovodstvu, psihologiji i sociologiji, politici, farmaciji i biokemiji…

Recesija i njoj primjerena tržišna situacija, troškovno ne dopušta svima, rekao bih većini, angažiranje stručnjaka – konzultanata u tim područjima pa se vinari snalaze kako znaju i umiju, donoseći kroz to snalaženje na vinsku scenu i osobine svojih ličnosti.

Sliče li kućni ljubimci na vlasnike? Ne znam. Sliče li vina na vinare? Ne znam ni to. No da se u oba slučaja, u vinima, mačkama, ribicama, psima… na neki način zrcale vlasnici (autori), u to sam siguran.

Bitan čimbenik u prodaji vina je dakle i slika koju je vinar o sebi izgradio na tržištu, kao jedna od ključnih odrednica tržišne opstojnosti na dugu stazu, uz ono što je u boci, odnosno čaši, naravno.

Različite su slike, koje su o sebi kao osobnosti, izgradili vinari. Na primjeru istarskih vinara možemo to pokušati promotriti. Radovanov dobroćudno nenametljiv, obiteljsko tradicionalistički stil Benvenutijevih, Trapanov sveprisutno agresivno nabrijani društveno mrežni imidž, Kozlovićev radoholičarski perfekcionizam, Coronicin frajersko tehnološki mačizam i Claievo simpatično osobenjaštvo i prirodnjaštvo, primjeri su da se brand može postati različitom komunikacijom s tržištem. Možete se složiti ili ne s mojim opisom, no vjerovatno ćete se složiti s procjenom o barem dvije stvari koje ih povezuju:

1. Nemaju problema (ili barem nemaju većih) s prodajom u ovo dosta teško recesijsko vrijeme i

2. Teško da ih može zaobići bilo koja ozbiljnija rang lista najuspješnijih istarskih vinara i/ili vina.

Normalno, među njima postoje različitosti unutar pojedinih odrednica od količine, stilistike, do kakvoće vina na primjer, no mislim da stoje ove dvije poveznice.

Spomenuvši ovog posljednjeg (Clai), sjećam se trojice vinara s kojima sam imao prilike razgovarati, a koji su najveći osobenjaci, koji rade izvanredna vina, koji su definitivno i standard i meritum regije u kojoj rade vina, a istovremeno su suštinski, možda ne formalno, protivni bilo kakvom udruživanju, (jer to je po njihovom mišljenju neminovan put u prosječnost), istinski su samotnjaci, iako izrazito socijalni i društveni, ne interesira ih i ne drže do ocjena velikih vinskih kritičara, novinara, niti velikih međunarodnih izložbi, natječaja i publikacija, ali ni do mišljenja velike većine kolega.

Često su u komunikaciji nekonvencionalni, ponekad i isključivi. Najbitnija im je poveznica, osim izvanrednih vina, strast i predanost vinu. Sva su trojica sanjari i vizionari.

Osim spomenutog Clai-a, to su Gianfranco Soldera i Joško Gravner.

Nije mi ovdje namjera, niti bi to bilo primjereno, ocjenjivati tko je od njih bolji vinar, niti ih uspoređivati po tradiciji, značaju ili utjecaju na evropsko ili svjetsko vinarstvo.

Svaka usporedba ovako velikih osobnosti uvijek u sebi nosi veliku mogućnost greške ili površne paušalnosti, no vinar kojeg sam zajedno s Najdražom čekao da se pojavi na trijemu svoje kušaone natjerao me da razmišljam o toj trojici vinara, znajući da ih posebno cijeni.

Poznati su sva trojica po tome što uz svoja vina, koja piju najrađe, piju vrlo malo vina svojih kolega. Gravner to i javno deklarira, Clai i Soldera to ‘nježnije’ izriču. Gravner trenutno pije svoja i Podveršičeva vina (glasine kažu da odnedavno, samo svoja). Clai, svjestan da svojim vinima izlazi prerano na tržište, često pije svoja vina starijih godišta tako da mu prijatelji donose njegova vina na poklon ili ih otkupljuje u zamjenu za novija godišta, od onih za koje zna da ih imaju. Soldera je u ‘problemu’, zbog toga što je vinariju Poggio di Sotto Piero Palmucci prodao firmi Colle Massari (vlasnik Grattamaco-Bolgheri), jer je to jedan od rijetkih Brunella koje on uz svoje pije, a nije siguran u kom će smjeru ići novi vlasnik. Priča se o ‘tihom’ sukobu, u koji je on kao novodošlica (1970-ete) ušao s neprikosnovenim patrijarhom sangiovesea, tvrdeći da je novim nasadima krajem 1980-tih i puštanjem prevelikog utjecaja sinu u vinariji ‘amerikanizirao’ tradicionalni izričaj sangiovese-a. Mnogi se pitaju otkud mu pravo na takvu prepotenciju i isključivost. No ono što kušate u čaši, daje mu za pravo. Ili kako reče Nicolas Belfrage, Master of wine, na nedavnom masterclassu na pitanje jedne polaznice zašto je Soldera tako samoživ i prepotentan: ‘To gospođice ne znam, ali znam da je nažalost definitivno najbolji.’

Tomčevi

“Evo, Barba dogovorio sam se s dečkima oko punjenja pjenušca, oprostite kaj ste čekali.” Širok osmjeh, bez zlatnog zuba i Tomislav Tomac je na trijemu ispred kušaone.

“Cvijeće svuda, cvijeće oko nas” i nigdje magle, već samo isparavajuća sumaglica proljetnog nevremena i kiša, čije su zadnje kapi upravo prestajale kapati po begonijama i pelargonijama. Krasan ugođaj, pomalo austrijsko-švicarski, drvo, cvijeće, urednost i čistoća.

“Evo Barba, jedna švicarska vinarija. 7 hektara, kao mi, cca 40.000 boca, pinot noir, rizling… Pogle kak zgleda. Eto to mi je san.”

Stižu čaše, vedrica s ledom, novi rose pjenušac, Classic i praktički ‘vintage’, na kvascima od 2006. radnog naziva ‘Diplomat’.

“Može Barba još crni pinot 2009. i 2010. i dve Amfore kaj su na tržištu (2007., Rizling 2009.) i 2008. koja još nije.” “Može Tomek”.

Stiže i supruga Martina s malom Petrom. Sin Martin trči po dvorištu, a tata Zvonimir upravo stiže s dostave u Zagreb. Pozdravlja i kaže da “bu došel posle”.

Samozatajna mama, koja nas je pozdravila odmah po dolasku stiže s domaćim kruhom, pečenom racom, krumpirom i salatom koju je ubrala u vrtu pokraj amfora, dok sam je krajičkom oka spazio pozdravljajući se s tatom ili dedom Zvonkom, kako kaže Martina. Na kraju štrudel od domaćeg vučenog tijesta i trešanja.

Na trijemu dinamično, kao na radionicama Taste of Croatia. Razgovaramo, blagujemo, a smjenjuju se epizodisti, koji mi ukazuju da sam ja epizodista, a oni glavni junaci priče. Kćerka dolazi po čašu pažnje i pozornosti, tata na dogovor oko vinograda, Martina donosi sireve, osmjeh i obavijest da odlazi. Još su stigla dva kupca vina, radnici po uputstva i dogovor za sutra, razgovor su prekidali telefonski pozivi… “Lokalni radio zove ak bum došel sutra u emisiju… Ovdašnji trgovac nekretninama, ima gosta pa pita ak moreju dojti…”

Stigao je i tata koji je zamjenjivao Tomeka dok se je on bavio s kupcima. “Vidite bocu, 1989, godina. Nije ovo od jučer” veli deda Zvonko, uz poruku da se baš i ne zna da su oni bili prva privatna vinarija, na području današnje Hrvatske.

Razmišljam o vinarima i vinima koje Tomek voli. Dugo macerirana bijela vina u amforama, šampanjci, rizlinzi iz Alsace-a i Mosela, Vin jaune iz Francuske pokrajine Jura, Chateau Chalon AOC, vina iz Rhone, posebno Cote-Rotie i naravno bijelu, ali posebno crvenu Burgundiju…

Od vinara ima dosta uzora, no Joško Gravner je za njega najveći i njegova vina najviše cijeni. Veliki je sljedbenik prirodnog vinarenja i sklon je biodinamici kada je god to moguće. U vinogradu bez pesticida i herbicida, prskanje i gnojidba s prirodnim preparatima, a u podrumu kod mirnih vina što manje intervencija, prirodni kvasci, u vinifikaciji i odležavanju amfora ili drvo, inox samo u proizvodnji mirnog vina za pjenušce.

Tomislav Tomac stalno napominje da je on samo ‘frontman’ jednog obiteljskog posla i inzistira na terminu ‘obitelj Tomac’ i taj mu je termin jako bitan.

To ukazuje i na dvojnost, čak višedimenzionalnost Tomislava kao osobe i vinara. S jedne je strane obrazovani mladi stručnjak, koji zna što hoće, a s druge je strane pametna glava koja i kompromisom pomiruje različite stavove unutar obiteljskog posla.

S jedne je strane sklon tradicionalnim, arhaičnim metodama čiji su česti pratitelji, nečisti mirisi, povećane hlapive, pretjerana oksidacija…, a s druge je strane obrazovani kušač koji laserski prepoznaje nečistoće. Zato u njegovim amforama i maceriranim vinima, osim plemenite oksidativnosti, nema ni traga nikakvim nečistoćama i za to su po mom mišljenju izuzetno pitka (za tu stilistiku proizvodnje vina).

S jedne je strane zaljubljenik u najstariju i najjednostavniju metodu vinifikacije (po upotrebi kemijskih preparata i enoloških intervencija) u amfore, a s druge strane voli proizvodnju pjenušaca (kroz oba likera i unošenje kvasaca, ‘najkemičnija’  i enološkim intervencijama bogata metoda).

Ono što pomiruje te njegove naizgled proturječnosti su strast prema vinu i prirodi i zaljubljenost u amfiteatre Plešivice. I navika vrijednog rada. Presudni trenutak za sve troje, vjerojatno je kad mu je tata Zvonimir kao dvanaestogodišnjaku uvalio motiku u ruke.

Tomčevi pjenušci u baznim (Milenium, Rose) i premium varijantama (Classic i Diplomat) vrh su hrvatske proizvodnje pjenušaca. Svaka , iole ozbiljnija rang lista najboljih hrvatskih Chardonnaya, Sauvignon blanca, Rizlinga i Pinota crnog ‘mora’ sadržavati vina s Plešivice, a gotovo sigurno i ta Tomčeva mirna vina. Nužno ne sva vina svake berbe, no unutar tri berbe, gotovo sam siguran da će u rang listu ući svako od nabrojenih vina obitelji Tomac.

Njihove Amfore, po meni, spadaju u sam vrh rangliste najboljih hrvatskih vina uopće, a sva njihova vina predstavljaju izuzetnu vrijednost za novac, posebno premium pjenušci.

Dva su još razloga zašto pijem i nabavljam njihova vina. Pitka su i mogu odležavati, a da ne izgube, a najčešće  i dobiju na kakvoći. Niti za jedno njihovo vino ne trebate brinuti, ako vam ostane u podrumu par godina. Malo je hrvatskih, posebno bijelih vina iz tog (50-60 kn u podrumu) cjenovnog razreda, koja imaju takav potencijal odležavanja, a još je manje njih izvan onih napravljenih od vrhunskih vinara Plešivice, Zagorja i Međimurja.

Epizodisti odlaze. Gorski kotar, sat i pol lagane vožnje  i zlati se naš otok. Plešivica je blizu Krku, a još je bliža Zagrebu. Prekrasna priroda, vrhunski vinari, a ako iz Jastrebarskog krenete na Plešivicu u smjeru Samobora svratite kod Tomčevih, Šemberovih, Korakovih (uz prethodnu najavu, naravno)… a nepunih dvjesto metara nakon Korakove vinarije skrenite desno do novootvorenog restorana Karlo. Bute dobro gablali.

 

 



5 komentara to “Obitelj Tomac”

  • slavko kaže:

    Presudni trenutak za sve troje, vjerojatno je kad mu je tata Zvonimir kao dvanaestogodišnjaku uvalio motiku u ruke.

    Poštovani Darko, možemo samo žaliti što i Vama otac nije uvalio motiku u ruke.

  • Tomo kaže:

    “a ako iz Jastrebarskog krenete na Plješivicu u smjeru Samobora …”

    Jako cijenim Vaš blog ali se ovdje radi o Plešivici.

  • vinopija kaže:

    “Nemaš ti toliko metaka jarane” 🙂

  • Darko kaže:

    Tomo, hvala na upozorenju!
    Ispravljeno! Puno pozdrava!!

  • Igor Bošnjak kaže:

    Pozdrav Darko,

    sve što ste napisali za moje osobne favorite Claia, Gravnera i Solderu odnosi se nedvojbeno na velikog Ivana Enjingija, kako o neudruživanju, isključivosti, pijenju tuđih vina, tako i onaj dio o odležavanju i starenju nejgovih ponajboljih berbi. Štoviše, mislim da je u određenim krugovima naše vinske scene ( ne kod Vas ) neopravdano zapostavljen. A Venje bijelo 2006 koje tek dolazi na tržište ( imam nekoliko butelja doma ) bit će za pamćenje…

Napišite odgovor