kol. 12 2010

Parker, Wine Spectator & Co. – čemu sve to?

U posljednje vrijeme javlja se nevjerojatan porast interesa prema tzv. vinskim temama koji je zahvatio i naše krajeve. Osim stručnih časopisa koji pišu o hrani i piću (a kojih je kod nas definitivno premalo s obzirom da se predstavljamo kao turistička i vinska destinacija) o vinu se počelo pisati svugdje i svašta.

Teško je shvatiti čemu sve to vodi, no najmanju korist od takovog pristupa prema „božjem nektaru“ ima u biti potrošač, koji se priklanja jednom ili drugom kritičaru,  gubeći u biti vlastiti smisao za nešto što je dobro. Jedina mogućnost koja nam stoji na raspolaganju, kako bi pričali o kvaliteti, su u biti ocjene i bodovi, od kojih nemožemo pobjeći. No da li su one realne i da li svatko od potrošača može razumjeti šta smo u biti njima htjeli reći?!

Velik broj tzv. „vinskih novinara ili ti kritičara“ vole se predstavljati kao prave zvijezde vinske scene, pišući katkada i laiku prepoznatljive besmislice. U biti postoji samo jedna zvijezda među kritičarima, čovjek čije su pisanje i kritika devedesetih (ali i danas) bili važni za svakog iole kvaliteti orijentiranog vinara. Njegovo prezime: Parker, njegovo ime: Robert, njegovo porijeklo: Maryland – USA. U njegovom bez slika publiciranom „Newsletteru“ zvanom „Wine advocate“, za koji je abonirano preko 45000 ljudi i koji dolazi na vrata u čak 40 zemalja svijeta, nudi nam zasigurno najutjecajniji vinski kritičar malo pozadinskih ili PR informacija, ali zato zapise i bilješke sa degustacija diljem svijeta.

Ono što je već poznato, Parker ocijenjuje vina po sistemu „100 bodova“ a vinari čija vina on  „počasti“ sa magičnih 100 bodova nemoraju se brinuti za prodaju ili tržište. Sakupljači finih butelja,  kao i investitori koji dionice zamjenjuju staklenim bocama, orjentiraju se praktično samo na izjave „gurua“ iz Marylanda. Njegove su ocjene u međuvremenu postale  mjerilo i za formiranje cijena, a velika vina npr. iz Bordeauxa postala su neplativa. Vina koja su dobila 100 bodova, kao npr. Château Latour berba 1982 iz Pauillaca ili Château Pétrus berba 2000 iz Pomerola, koštaju u međuvremenu 3000 do 5000 € po boci – ako ih uspijete nabaviti! istu sudbinu imaju i ostala kult-vina iz Burgundije, Californije ili Italije jer je jednostavno potražnja kud i kamo veća od ponude. Trgovci vinom u svijetu promatraju vrlo brižno ovu pojavu,  jer sve više ljudi koji imaju novac traže samo najbolje ocijenjena vina,  dok ostala vjerujte mi ne i puno lošija vina, ostaju na policama.

Veliki Parkerov uspjeh ima i negativnih „nus-pojava“ koje su postale vrlo opasne. One  su obilježile 90te godine ali nastavljaju svoju vladavinu i dalje. Prije svega kod proizvođača crvenih vina, često je prisutna strategija praćenja stilistike koja se Parkeru sviđa, kako bi se dobilo što više bodova i ubrzala prodaja, a u tome mu pomažu i enolozi, tzv “flying winemakeri” kao što su Michel Rolland, Riccardo Cotarella i slični.

Amerikanac voli vina kojima dominira voćnost, tendencijalno su siromašnija kiselinom, zrelija, alkoholom bogata i obogaćena notama hrastovine. Osim kod vinara, kao što sam i prije spomenuo, imamo i klijente koji su se prepustili kritici i koji prihvaćaju sve što „guru“ kaže,  a da ne spominjemo trgovce, koji svake godine jedva čekaju ocjene vina koja imaju u podrumu, kako bi im podigli cijenu i naravno više zaradili.

No vino je napravljeno da se pije, neko ranije, neko kasnije, a mi plaćamo astronomske cijene da bi uživali u tih par kapi….

Poznati engleski autor više knjiga na temu vina i vinskih regija, Hugh Johnson, sasvim je drugačijeg i po meni logičnijeg mišljenja. Naime Hugh kaže da se ovisno o vremenu, tj. trenutku kušanja i uvjetima pod kojima kušamo,  svako vino može doživjeti drugačije i tako ga logično drugačije i ocijeniti. U biti je svaka degustacija jedna subjektivna i od tog trenutka ovisna percepcija – ništa više – ništa manje.

Osim Parkera, treba spomenuti i američki „Wine Spectator“, koji također ima ogroman utjecaj,  ne samo na konačnog konzumenta,već i na vinare i trgovce. Najprodavaniji vinski časopis na svijetu sastavlja svake godine po različitim kriterijima svoju TOP 100 listu vina i ako neko vino uspije ući u taj izbor, njegova cijena,  ali i potražnja automatski skače. U Italiji je istu ulogu preuzeo popularni „Gambero Rosso“, koji krajem godine dijeli željene tri čaše ili  „Tre bicchieri“. Bez obzira na ogromnu kritiku vinara i potrošača ipak je svaki vinar sretan kad dobije koju čašicu više, jer i talijani a i ostali vinoljupci žive pod utjecajem medija.

No potrebno je reći da se danas bez vinskih kritičara kao i novinara ne može, iako bi svatko od njih morao preispitati svoju ulogu. Trebamo reći da su sve te ocjene i priče vrlo subjektivne i baziraju se na osobnim iskustvima svakog od nas. Na kraju ostaje potrošač koji bi po neznam kojem principu trebao odabrati svog „kritičara“ i onog neozbiljnog od ozbiljnog razdijeliti. No tko će preuzeti svu tu odgovornost? Kako si dati za pravo osuđivati ljude koji cijele godine rade u vinogradu moleći se tom bogu prirode da ih poštedi nevremena i nedaća, koji brinu brigu između bačava i boce i još moraju razmišljati o stilistici konačnog proizvoda i ocjenama koje će dobiti!?

Na ovom velikom vinskom igralištu sudaraju se bezbroj samozvanih eksperata, koji bez dovoljno predznanja i iskustva, a ponekad i bez imalo razumijevanja osuđuju ili uzdižu proizvod o kome neznaju ništa ili vrlo malo,  a vas, poslušne slijedbenike kritike u skupo plačenoj čaši nerijetko čeka iznenađenje.

Čudna situacija pojavljuje se i kod uvoza, gdje u našem slučaju dominiraju večinom velika imena ili kompanije koje ne treba previše probijati na tržište, jer će kupci tako i tako o njima pročitati u poznatim nam časopisima. A da li je trend koji je dobar Amerikancima dobar i nama? Nebi li bilo zanimljivije kušati nešto od mladog zanesenog vinara koji je posao preuzeo od roditelja i sad pun elana i novostečenog znanja kreće ka vrhu? Naravno da bi, samo gdje i kada će te o takvom vinaru pročitati, tko će si uzeti vremena u ovoj mutnoj situaciji pričati o njemu i dati vam mogučnost da se uvjerite u njegovu kvalitetu, kada vam sa puno većim profitom može plasirati već ionako preskupo poznato vino.

Ponekad bi se za sve vas vinoljupce više isplatilo da kreirate svoj vlastiti ukus. Ako se imalo zainteresirate, ako si imalo truda date kako biste  shvatili taj komični vinski svijet, vjerojatno vam neće biti potrebno nerazumljivo listanje svih tih novina i beskonačno traženje najnovijih ocjena po internetu – i piti ćete dobro.

Neizbježna je i riječ o vinarima, ljudima koji su odgovorni što uopće i postoji kritika. Nedavno, razmišljajući na koji način da odgovorim na upit jednog vinara o netom napunjenom vinu, prisjetio sam se mog prvog susreta sa jednim poznatim Master of wine. Tada, prije desetak godina, komentirajući vino na jednoj vrlo profesionalno pripremljenoj degustaciji, opisao je vino u superlativu, našao u njemu svakojake arome i nijanse,  pohvalio rad u podrumu i na kraju rekao :  „Jedino mi je žao što ovo vino nema niti karaktera niti identiteta“. Na početku nerazumljiva poruka, odala je u biti suštinu i za mene danas obvezu svakog vinara da stvara i kreira svoj stil i  prenese u svoje vino dio sebe i svog identiteta, jer samo vina sa identitetom i karakterom su i velika vina, bez obzira na ocjene i kritike.[toc]



Jedan odgovor to “Parker, Wine Spectator & Co. – čemu sve to?”

  • Kruno kaže:

    Carlos, sjajan komentar.Nakon nedavnog zagrebačkog festivala vina tražim dodatna mišljenja o novim vinskim trendovima i slijede li ih naši vinari,ili ostaju (ili utiru) vlastiti put. Izgleda da posljednjih godina najveći svjetski poznavatelji dobrih vina sve više shvaćaju kakvo bogatstvo i raznolikost Hrvatska ima u vinima,vinogorjima i,osobito,domaćim sortama, pa bi velika šteta bilo da sve to odbacimo priklanjajući se neupućenim kritičarima samo zato što oni imaju trenutno veliku publiku ispred sebe. Lijepo je biti ponosan čuti toliko riječi pohvale kao što ih stranci imaju za hrvatska vina,ali očito je da pri tome misle na ona koja slijede lokalni identitet.

Napišite odgovor