lip. 6 2011

Boškinac – prorok u vlastitom selu II ili post koji sam najteže napisao

Mjesta gdje se dobro osjećamo ili crtice o pivi, Relais & Chateau hotelima, objektivnosti kod ocjenjivanja vina, mirisu ružmarina i kuša i pjesmi slavuja

Moj je otac bio veliki ljubitelj piva. Dosta je putovao, pogotovo za čovjeka ‘onog vremena’ (rođen 1922. s nepunih sedamnaest, čekao je u Parizu cilj zadnje etape Tour de France-a, i lutao po grobljima u Luksemburškoj šumi na primjer) no, najsretniji je bio vrativši se jedne godine neposredno pred Praško proljeće iz Čehoslovačke, pričajući kako dobro pivo imaju. Plzen je za njega bio najljepši grad na svijetu i vjerojatno zbog toga sam oduvijek volio češki duh i dan danas Hašekove ‘Doživljaje dobrog vojaka Švejka’ smatram jednom od knjiga koje presudno određuju moje stavove o životu, a Menzelovi ‘Strogo kontrolirani vlakovi’ i ‘Selo moje malo’ samo su nastavak te suptilne sposobnosti da se kroz ironično – satirični, a opet dobrodušan način priopći istina i svoj stav o stvarima o kojima se u biti ne bi trebalo govoriti, a kamoli na kritičan način, neprimjeren ‘totalitarnim društvima’ (habsburška monarhija i socijalistička Čehoslovačka). Kako li sam samo zavidio Česima i Slovacima što su se razišli bez krvi, a ovima prvima što su imali predsjednika kao što je bio Vaclav Havel… Zbog tatine velike ljubavi prema pivi u našoj se kući vrlo malo ili ponekad, isprva u tankim špricerima, a poslije gemištima, pilo vino i to isključivo bijelo.

U obrani pivske obiteljske orijentiranosti otac je u pričama ‘za pivo’ uvijek potezao za argumentom Plzena, najljepšeg grada na svijetu, a u onima ‘protiv vina’ detalj kada je ‘z portolatun’ (brod s ledom) otkupljivao ribu po otočkim mjestima sjevernog Jadrana i kako je na Pagu otkupna stanica za ribu bila u Mandrama. Kako su ulovi, u to vrijeme bili izdašni, vaganje i popis ribe bi potrajali. I ožednilo bi se. Dobri domaćini nosili su svom počasnom gostu poznatu pašku ‘žuticu’ i to ‘onu za plovana’ (župnika). ‘To tij bilo čudo! Žuško, teško, masno, ko da su vino delali od oskorušvi, a ne od grozja’, pričao bi otac na braniku ječmenog slada. ‘Ja san ti brižan va to stavjal vodu, led… sačesa san delal, ma to se ni dalo pit. I onda san ti ja stendil (primjetio) da va zadružnoj butige ima pivi! I od onda bi mi Škunca kupil gajbu pivi i šotobanko (kriomice) doprtil na brod, a ja bin to hitil va jaceru (ledenicu) i to ti je bil posal! A, ne onajsta njihova žutica… brrrrrr…

Da li bi mi Tomčeva Amfora, Claiev Brombonero, Coronicin Gran Teran, Šuljićev Boškinac… bili jednako dobri, da nisam upoznao vinare i zavolio ih kao osobe, upoznao njihove poglede na život, obitelji i koliko to utječe na moju prosudbu o vrijednosti onoga što je u čaši?!!

Normalno da ću odgovoriti: Nimalo! No, da li je tome baš tako? Sama činjenica da razmišljam o tome, ukazuje da mi je to izazov s kojim se trebam nositi u svom javnom djelovanju. Kao argumenti da ipak pokušavam realno (u punoći svoje subjektivnosti) suditi o vinima i da mi ograničenje budu samo moje znanje i sposobnosti, a nikako moj konformizam ili korist, mogu poslužiti sljedeći primjeri:

  • Claijeva bijela vina uopće nisam pio, niti kupovao do pojave Sv. Jakova 2009!
  • Meneghetti crno mi je već dvije godine među dva najbolja crvena vina, a Miroslava Plišu sam upoznao nedavno!
  • Bruno Trapan mi je kao osoba vjerojatno draži od svih spomenutih vinara no, osim Uroborusa 2008, nikada nisam nijedno njegovo vino stavljao među pet najboljih u Hrvatskoj!… Puno prije Vinistrinog velikog zlata i Parkerove 90-tke, prvi sam rekao Brunu da mu je to najbolje vino što je ikada napravio…

Vino je i veliki biznis, puno je novaca uloženo u razne projekte, puno je obitelji i sudbina iza svake boce i svaki javno izrečeni sud o kvaliteti nekoga vina ima izuzetnu težinu. Isto tako kredibilitet svakog ocjenjivača zavisi i od toga da ne prevari čitatelja i neprimjereno pohvali vino koje to ne zaslužuje, barem da to ne učini u više navrata. Svaka čaša, svaka nova ocjena, nova je situacija i novi izazov. Sudimo mi, ali sude i o nama.

U svojim skitnjama Europom Najdraža i ja vrlo smo često za naša boravišta birali hotele iz udruge Relais & Chateaux. Nisu najjeftiniji, ali su mnogi od njih najbolja vrijednost za novac. Vrlo su često na osamljenim mjestima, sa puno ukusno uređenih parkova i vrtova, a i kada su u velikim gradovima ili u njihovim povijesnim središtima, uvijek su ukusno i sa stilom uređeni, mnogi od njih sa vrhunskim restoranima. Boravak u njima užitak je za sebe i večera u njima predstavlja touch of class nakon obilaska bilo koje destinacije, baš kao i doručak, kao početak, oni su mikrodestinacija, sami za sebe. Vrlo su rijetko opremljeni za smještaj više od stotinjak ljudi, najčešće pedesetak i manje i predstavljaju sublimiranu esenciju vrhunske hedonističke usluge u smislu eno-gastro ponude i komfora te kvalitetnog servisa.

Prebirući po sjećanjima, na pamet mi dolaze u dolini Loire – Chateau de Noirieux i Chateau de Noizay, u Carcasonne-u Domaine d Auriac, u Provance-i Les Mas des Herbes Blanches i Pijemontski Relais San Maurizio u Santo Stefano Belbo, San Sebastianski Mugaritz (danas tri zvjezdice) svi sa restoranom s jednom Michelin zvjezdicom, Don Alfonso 1890 u Santa Agata sui due golfi (Napoli i Salerno) i Coutenceau u La Rochellu s dvije i Le Calandre, pokraj Padove, Enoteca Pinchiori u Firenzi, Can Fabes u Sant Celoni-ju pokraj Barcelone i strašnu San Sebastiansku trojku Akelare, Beresategui i Arzak, sa tri zvjezdice.

Posebno se sjećam Hostellerie Lafargue – Domaine des Douys u belgijskim Ardenima. Boravak u Belgiji posvetio sam svome ocu i posjetili smo nekolicinu malih privatnih pivovara, kušali pivo s trešnjom i višnjom, jeli u par restorana slow-food praćen različitim vrstama piva i zapamtili gornji hotel s posebnom kartom za čajeve na kojoj ih je bilo 75 vrsta!!!

I tako se koloplet sjećanja s mog oca, pive i Paga, kružno zatvorio opet na Pagu, na žalost bez mog oca, ali na sreću bez pive. Najdraža kraj mene u autu i šuteći gledamo nestvarnu čipku od kamena, pejzaža koji izmiče kroz stakla automobila dok žurimo na trajekt u Žigljenu. Još samo prije pola sata uživali smo u društvu Šuljićevih, njihovog malog sina i još manjih blizanki, u mističnoj opuštajućoj atmosferi tisućljetnih lunskih maslina.

Borisa Šuljića Boškinca znam zadnjih petnaestak godina. Upoznali smo se u kao gosti, prijatelji i zaljubljenici ondašnjeg restorana Kukuriku. Obojica smo često dolazili u ondašnji Kukuriku i zajedno s Nenadom Kukurinom i Zdravkom Tomšićem izmjenjivali iskustva s naših skitanja po Europama. Boris je bio vlasnik prvog lokala na Zrću i već je tada zaneseno pričao o tome kako će otvoriti vrhunski restoran i hotel ranga Relais & Chateau u Novalji. Za razliku od mene koji sam u međuvremenu utrostručio broj hotela i restorana iz te kategorije kojih smo obišli, Boris je svoj san ostvario.

Za vrijeme sinoćnje večere razgovarali smo o tome da li sloboda pjeva, onako kao što su sužnji pjevali o njoj, o mojoj nezavisnosti kao vinskog i gastro pisca, o potencijalu Gegića, o njegovom političkom angažmanu na čelu lijeve opcije u HDZ-ovoj utvrdi, o njegovu bratu pjesniku i svećeniku, o novom gastro konceptu ‘Je ča je, a to ča je, je.’, o tome može li se Boškinac nositi s Brombonerom i Meneghetti crnim, da li je bolji Boškinac 2006 ili 2007, o kuharima koji su prošli kroz Boškinčevu kuhinju, o tome zašto je zaradu uložio u granu s dosta sporim povratkom kapitala, o tome što nam je misija i što ćemo ostaviti djeci i zašto je izabrao i koliko će još biti prorok u vlastitu selu…

Boris je kuhao zajedno s kuharom, dizao se od stola, vraćao se, sjedao za stol, blagovao s nama, obrazlagao što je htio s jelom i zašto je slagao baš te namirnice…. Škampi, dimljena hobotnica, palamida, domaće lignje, orada, šparoge, paška skuta, kapesante i janjeći kotleti i brizla…

Eno gastro hedonistički praktikum, s dvije teoretske radionice lagano se približio kraju i mi smo utonuli u san uz miris ružmarina i kuša i pjesmu slavuja.

Završna razmatranja

  • Obzirom da je gegić kao sorta bio osnova famozne žutice koja je toliko impresionirala mog oca tijekom otkupa ribe u Mandrama, smatram da su rezultati koje je Boris s njim postigao, posebno s Grand cru linijom impresivni.
  • Boškinac 2006. spada po meni među pet najboljih crvenih hrvatskih vina, ajmo reć među deset sigurno i to ima veze samo s tim što je u čaši i ni s čim drugim.
  • Boškinac 2006. trenutno je u optimalnom stanju i bolji je od 2007. no, za cca godinu do dvije dana, bit će obrnuto.

O atmosferi i ugođaju u ovom hedonističkom raju više govore slike koje je Najdraža snimila, a za kraj smatramo da je dolazak u Boškinac i skupljanje potpisa i polaganje kolokvija u podrumu i restoranu, jedno od pet mjesta u Hrvatskoj, ako se želi testirati semestar na postdiplomskom studiju primjenjenog hedonizma. Uz malu preporuku, ako baš ne morate, nemojte dolaziti u srpnju i kolovozu, jer Vam se Boris neće moći posvetiti, a Boškinac bez Borisa je kao Barcelona bez Messija, kao blogerska prezentacija bez Lade, kao žlahtina bez prezvuršta, kao Vinistra bez Trapana i Tolja, kao Barba bez Najdraže!!!



2 komentara to “Boškinac – prorok u vlastitom selu II ili post koji sam najteže napisao”

  • jurica kaže:

    Lijep pozdrav,gospodine Darko!

    Vremena se mijenjaju, a i mi s njima – kaže narodna poslovica.
    Nekad su ljevičari u Lepoglavi, Gradiški i drugim kaznionicama uz poparu snatrili o komunizmu, a danas u vlastitim relais & chateau hotelima uz škampe,orade, palamide, šparoge, janjeće kotlete,kapesante,domaće lignje, pjesmu slavuja i vino uživaju u primjenjenom hedonizmu.
    P.S. htio sam na kraju staviti žutog smješka ali ne znam kako.

  • Boškinac | Vinska priča kaže:

    […] at PicasaOLYMPUS DIGITAL CAMERAaddHSSlideshow('group1');Boris Šuljić, poznatiji kao Boškinac, uz pomoć Darka Baretića Barbe organizirao je druženje dobrih ljudi na Pagu, 8.11.2011. Uz […]

Napišite odgovor