Konoba Stari podrum, Momjan
Stari podrum – vinari ili kamiondžije, lastavice i boškarin
Istarska eno-gastro scena vodeća je u Hrvatskoj. Jedan od razloga je vjerojatno blizina Slovenije i Italije, činjenica koja nosi u sebi neminovnost bržeg prekograničnog prelaska trendova, ali i posjetitelja. Područje koje je relevantan dokaz našoj teoriji, svakako je ono šire umaško, napose Bujština.
Istra se kao zemljopisni i kulturuloški pojam prostire kroz tri države i to je bio jedan od razloga zbog kojeg se istarska enorevolucija s početka devedesetih godina prošlog desetljeća, zavaljala preko friulianskog Collio-a, do slovenskih Goriških brda, do istarske bujštine, a onda preko poreštine do čitave Istre. U tom ‘valjanju’, vrlo je važna uloga sveučilišta u Udinama (Ivica Matošević na pr. student je i njegov diplomant i doktorand), koje je omogućilo da moderni trendovi puno brže dopru do ‘našeg’ u Poreču, a i dan danas neki od ljudi s tog fakulteta krstare istarskim vinskim cestama u ulozi enologa ili konzultanata.
Vodeći slovenski vinari (Movia, M. Simčič…) stajali su kao konzultanti iza nekih ulaganja u istarsko vinarstvo….
Danas na tom području djeluju dva prvoborca istarske enorevolucije (Kozlović i Degrassi), trojica ponajvećih privatnih vinara (Ravallico, Cattunar, Veralda), dva uz Kozlovića, tržišno (i ne samo tržišno) najznačijnija imena – Coronica i Kabola, jedan od predvodnika ‘treće generacije’ istarskih mladih lavova Daniel Kraljević, jedno od najvećih ulaganja u istarsko vinarstvo Capo vina, možda najkarizmatičniji hrvatski vinar Giorgio Clai… i mnogi drugi.
Nema značajnije vinske regije u svijetu, koja istovremeno nije i značajna gastro destinacija, ili barem nije naslonjena na takvu (Baskija-Rioja). Tako je i uzlet istarskog vinarstva, neminovno povukao sa sobom i jasnije i jače profiliranje Istre kao gastrodestinacije. Vinare s Collia ili iz Goriških brda lakše ćete naći u restoranu Joška Sirka u Cormonsu ili u gostilni Majda u Gorici, nego u vlastitim podrumima. Baš kao i vinare s Bujštine kod Fabiane u konobi Buščina, koja će biti tema jednog od naših sljedećih članaka. Neki smo dan boraveći u toj konobi dva-tri sata oko ručka sreli Morena Coronicu, Giorgia Clai-a, Danija Kraljevića, istarskog kralja tartufa Giancarla Zigantea i poznate uljare Duilia Belića i Claudia Ipšu. Treba li bolje preporuke?!
Nekada, je važilo pravilo: Jedi tamo gdje vidiš puno parkiranih kamiona. Danas su kamiondžije zamjenili vinari i u zadnje vrijeme i uljari. Oni su ‘laterne magice’, kandelaberi krajputaši, koji bdiju nad i ukazuju gdje su vrhovi istarske gastronomije. Kao što se vinska priča prelila sa predalpskih friulanskih i goriških prostora, u dolinu Vipave i Mirne, tako je i gastro bajka krenula iz La Subide, preko Agli Amici, do Pikola, Hiše Franko i Zemona, da bi stigla do Damira i Ornele, Čoka, Pepe nera, San Rocca, ali i do Astarea-e, Buščine i Morgana.
Taj utjecaj i činjenica da stanovnici područja zapadne Istre, posebno Bujštine i šireg područja Trsta i Kopra, mogu užinati u Italiji, ručati u Sloveniji, a večerati u Hrvatskoj, a da ne naprave više od pedesetak kilometara vozilom, dovela je do formiranja tog prostora kao jedinstvenog gastro tržišta. Ta je pak činjenica jako utjecala na istarsku gastro scenu, prvenstveno zbog dva razloga:
- To je omogućilo restoranima, u zapadnom djelu Istre prvenstveno, da lakše prebrode recesijski period u poslovanju zadnjih godina
- Kako je velik broj gostiju u istarske restorane dolazio iz Slovenije i Italije, tako su s njima dolazila i ‘pravila igre’.
Ovaj je drugi razlog presudno utjecao na profiliranje istarske gastro scene. Kanoni friulanskih trattoria i agroturizama i slovenskih gostilni preslikali su se u istarske konobe, ne toliko u smislu namirnica i jelovnika, već više njihove kvalitete i referentnosti.
Ako hoćete opstati na istarskom gastro tržištu danas morate imati kvalitetan pršut, kobasice, ombolo i kapuz (kiseli kupus), maneštru, dobru domaću tjesteninu, kvalitetno rinfuzo vino i ognjišće s gradelama na kome se u centralnom djelu Istre peče vrhunsko meso, a u uzmorskom djelu isto takva riba. Još je potrebna i sezonalnost u ponudi (kod kontinentalnih šparoge u proljeće, a gljive, prvenstveno tartufi u jesen, a kod uzmorskih rakovice zimi, a list u jesen). Ova pravila vrijede za sve konobe i agroturizme koje rade čitavu godinu i orjentirane su na ‘domaću’ publiku ovog integralnog gastro tržišta i naravno ne važe za one koje se otvaraju za Uskrs i zatvaraju s prvim jesenskim vrganjima i utjelovljuju gastro ‘run and gun’ profil poslovanja, okrenut sezonskoj publici s mnogo udaljenijim mjestom stanovanja.
Stvorena je referentna istarska konoba i slično kao kod bazne malvazije, postoji pedesetak konoba u Istri u koje možete otići ‘zavezanih očiju’ i za relativno razumne novce jesti kvalitetnu hranu. Stvorena je referentna osnova kuhinje baznoga tipa, koja je iznjedrila i desetak restorana koji kuhaju ambicioznije i istakli su kandidaturu za potencijalnu zvjezdicu, kaučukastog porijekla, ako ikad stigne na istarsko i hrvatsko gastro nebo.
Referentna kvaliteta, baš kao i kod malvazije IQ, sve će se više podizati i ako se bude htjelo biti među prve tri istarske konobe, osim mesa boškarina u ponudi, trebat će još više sezonalnosti u jelovniku. Neće se više nepotrebno nuditi čitavu godinu na pr. juha od šparoga ili juha od gljiva, koje samo cirka dva mjeseca mogu biti pripremljene od svježih namirnica, a deset mjeseci ih se nudi iz zamrzivača, već će se umjesto njih zamrznutih nuditi na primjer svježi bob, mladi grašak ili koromač u sezoni. One konobe koje to budu radile, istaknut će kandidaturu za tron nekolicine najboljih.
Ako pitate insidere kamo treba ići jesti u zapadnoj Istri, velik dio njih odgovorit će vam: Šugo od boškarina u Buščinu, a meso kod Morgana u Brtoniglu. Nećete pogriješiti ako ih poslušate, no evo dojmova vinskopričkog nepca opće prakse i njegova glavnog urednika u ulozi fotografa, iz konobe Stari podrum u Momjanu koji kažu:
Šugo bolji od onog u Buščini, a fiorentina i biftek od onog u Morganu… ili barem jednako tako dobri…
Neposredno prije restorana Marino skrenete lijevo u smjeru vinarije Kozlović, par zavoja prilično uske ceste i evo Vas ispred konobe ne baš posebno maštovita naziva. Lagani žubor potoka i svježina koja se od njega diže i pogled na Kozlovićeve nasade muškata, sastružu sa Vas i posljednje ljuske stresa eventualno naslagane dužinom puta i temperaturom. Ugodna prostrana terasa, hlad, klokot vode, cvrkut ptica, pitomi momjanski jarko zeleni krajolik i ugoda kreće….
Gospođa Mira u kuhinji i kćerka Marinka u sali duša su Starog podruma. Gospođa Mira dugo je kuhala u konobi Malo selo u Fratriji, a sada nepune tri godine vodi ovu konobu zajedno sa kćerkom.
Brzi dogovor i krenusmo. Kuver prepečeni kruh s tartufatom. Jeli smo tri solidne juhe od šparoga i jednu odličnu maneštru od bobići, izvrstan šugo od boškarina s njokima i fužima i odličan biftek i jako dobru fiorentinu. Na kraju jednu porciju” pana cotte” sa šumskim voćem i dvije porcije sira s medom i naribanim orasima. Pili smo Kozlović malvaziju 2010 (120 kn), Benvenuti Teran 2008 i Clai Sv. Jakov 2009 (oboje po 220 kn). Uz par boca vode i četiri kave ceh je iznosio 1200 kuna za četiri osobe.
Dodatne aktivnosti: Obilazak lastavičjeg gnijezda s četiri mladunca u natkrivenom djelu zgrade i cigara godišnjakinja Punch Punch 2004.
Zaključak: Sigurno se vraćamo ponovno! Jako ugodno mjesto, jako dobra kuhinja i dobra vrijednost za novac.
Napomena: Glavni urednik mi nije znao odgovoriti zašto ovaj događaj nije u kalendaru Habanos Moments 2011.?!!!
28 lipnja, 2011 at 10:03
dragi d., pa ove su za ŽENSKU STRANU ISTRE. I za wow. hahahahaha
28 lipnja, 2011 at 10:34
Barba, napokon da i ti pohvališ gospođu Miru koja se tako trudi. Kad smo je bili pohvalili prije oko godinu dana samo je skromno rekla: “Delamo ča imamo.” Ti njeni okusi koje ona stvara, to je iskonska stara Istra. Vraćaju me u Grdo Selo prije dvadesetak godina di smo išli na samanj kod fameje gdje je teta Marija kuhala samo od domaćih namirnica: kokoš iz korte, prasci i krave iz štale pokraj kuće…
Ma je lipo u Starem odrumu, baš za odmorit dušu. I imaš pravo, najbolji biftek u Istri, jer ga delaju na gradelama pogonjene hrastovinom pa se osjeti miris dima dok ga jedeš.
29 kolovoza, 2011 at 06:03
[…] naravno momjanski muškat, poluslatki, istarska kuhinja i uzorno projektirana i izvedena vinarija. Konoba Stari podrum, Momjan, obiteljski (ženski) tečaj o boškarinu (posebna preporuka – šugo i […]
30 rujna, 2011 at 19:04
[…] tjeralo se bube dimom Bolivar Petit Belicosos LE 2009, izvrsno. Inače zgodan izlet u Stari podrum okončan je sa Punch Punch 2004 i Partagas Serie D No.5 LE 2008. LipanjIzlet u Zagreb uz […]