Trojac iz Vinske priče predkrasnim izletom!
Razotkrivamo organizacijski ustroj i složene međuodnose organizacijske strukture Vinske priče!
O bjelančevinama u doručku i mjestu, ulozi i značaju doručka u ljudskoj prehrani!
Kante i Čotar, Hogar i Helga!
Pomaknuti izvještaj s vrlo ozbiljnog obilaska susjednih vinskih regija!
Zašto treba gledati onamo kamo gleda Zoran i kako smo obavezno morali pozdraviti Jureka!
Dobro se zacrnilo! Pomislih gledajući prema Učki, dok sam prolazio Krčkim mostom. Pa baš danas mora bit ovakova fertutma. Rekli bi Matujci, pomislih. Dobro da sam krenuo malo ranije, nego što sam planirao, jer će obilna kiša značajno usporiti moju vožnju i produžiti uobičajeno vrijeme koje mi je potrebno do graničnog prijelaza Kaštel, gdje se nalazim s ostalom dvojicom sukrivaca za Vinsku priču.
Tamo, u neposrednoj blizini ispred vinarije Danijela Kraljevića zvanog Cuj, ostavljamo moj auto i s Carlosovim krećemo za Kras i San Daniele.
Na riječkoj obilaznici prolom oblaka! Brisači na najvećoj brzini jedva uspijevaju ukloniti vodu sa stakla. Tunel, mali odmor i normalna vožnja, no ubrzo izlazak u Marijansku brazdu! Milim Buzeštinom, ne nazirem ni Motovun s lijeve, niti Livade s desne strane, kotrljam se do Ponte Portona pa uzbrdo. Ne vidim ni Grožnjan s desne, niti kuću vinara Giorgia Clai-a s lijeve strane. Zamiriši mi Brombonero i Vesnin kozlić in forno. Pomalo ljutit što ne skrećem u Brajkima na drago mi odredište, ubrzo obilazim Buje i još jednu dragu destinaciju Konobu Buščina, što dodatno podiže moj koeficijent zluradosti. Kiša nesmiljeno lijeva, brisači se muče, tako da jedva pronalazim skretanje za Cujevo dvorište. Cuj – šaljem poruku Zokiju, znajući da on ne vozi. Brtonigla – stiže odgovor. Petnaestak minuta, po ovom vremenu možda i više – pomislih i uhvatih se pretraživanja Facebooka i pristiglih mailova. Taman kad zaključih da moram nazvati Brunu Trapana (poznati istarski vinar mlađe generacije i registrirani ovisnik o Fb.) da nije možda bolestan, jer više od tri sata nisam primijetio nikakvu njegovu aktivnost na toj socijalnoj mreži, stigoše. Kiša je taman malo utanjila i prebacih se u Carlosov auto.
Pozdravismo se i evo Zokija: Kad ćemo jest?! Pa sad si pojeo dva kroasana, zato i kasnimo -okrene se Carlos meni. Ma pusti te ugljikohidrate – važno će Zoran – vrlo je značajno početi dan s dovoljno bjelančevina, a i doručak je najvažniji obrok… Pa sad smo za nešto više od sata kod Kante-a pa nećeš umrijet do tad – pokušah pomoći Carlosu – Dajte mi pasoše – suho će on-evo nas na granici!
Nakon retoričke stanke zbog granično-carinskih formalnosti Zoran je nastavio svoj pledoaje o nužnosti što skorijeg hranjenja. Objasnio nam je da prolazimo pokraj odličnog kineskog restorana u Kopru, da nam je odlična gostiona Majda u Gorici samo na par minuta skretanja, a da prije toga možemo u Vipavsku dolinu u Majeriju ili Kod Zemona. Prije nego što bi nam vjerojatno objasnio da nam je Le Calandre u Padovi usput, počesmo ga ignorirati. Odmah je uzvratio protumjerom. Nazvao je navigacijski uređaj u Carlosovom njemačkom autu Helga i počeo s njom komunicirati o nasušnoj potrebi hranjenja. Dno je dotaknuo kada je Helgi ponudio da je spreman i na tramezin na pumpi u Duinu! Carlos Hogar Strašni je prekinuo ignoriranje i slavodobitno rekao: Ne može! Izlazimo prije Duina! I iziđosmo. Desetak minuta vožnje, jedno skretanje na makadam, dvjestotinjak metara i…
EDI KANTE
Malena moderno uređena prizemnica u kombinaciji stakla i drveta, više odaje ukusno uređenu vikendicu nekog viđenijeg tršćanskog arhitekta, nego ulaznu zgradu u vinski podrum. Tek pogled na kamion na kojem su palete boca i vinograd koji počinje par metara od prizemnice odaju da se ne radi o vikendici. Parkiramo blizu ulaza i trčimo kroz krupne kapi kiše. Ulazimo u kancelariju i prostoriju za degustaciju. Na zidu modernistički akrili i ulja na platnu. Autor vlasnik vinarije. Na policama poslagane boce popijenih vina. Respektabilna kolekcija. Na stolu pladnjevi. Na njima narezani: kraška salama, panceta, kozji sir, a sa strane domaći kruh, grisini, masline i maslinovo ulje. Naš nutricionista značajno podigne obrve i slavodobitno me pogleda, izvlačeći fotoaparat. Spremni za obilazak podruma!
Impresivno zdanje. U živoj stijeni iskopano 16 metara u dubinu i napravljen podrum na tri razine. Zidovi su većinom ostavljeni u živoj stijeni i svako toliko ukrašeni su Kanteovim slikama. Motivirani nutricionista intenzivno škljoca fotoaparatom, penjemo se uz mokre prirodne zidove i evo nas natrag za degustacijskim stolom.
Edi Kante je vinar osebujne ličnosti, pionir vinarstva na Krasu i čovjek koji je vjerojatno najviše učinio na promociji Krasa kao područja na kojem se rade ozbiljna vina. 7,5 hektara, cca 35.000 boca uglavnom bijelih sorti, vitovske, malvazije, sauvignon blanc-a i chardonnay-a i nešto malo crvenih sorti – terana i pinot noira koji sav završava u pjenušcu. Vina su mu izrazito svježa i mineralna, lijepog aromatskog profila i nešto slabijeg ekstrakta i tijela, no s velikim potencijalom starenja. Radi kontroliranu fermentaciju u inoxu i rabljenom drvu, ne macerira na masulju i mošt izdvaja na odležavanje u drvo (barrique – novi i rabljeni i veliko drvo.) Odležavanje u drvu minimalno jednu godinu – sada je na tržištu 2007 g. Kušali smo iz 2007 godine: Vitovsku, Malvaziju, Chardonnay i Sauvignon blanc. Iz 2003 godine Malvaziju i Vitovska selakcija. Osim toga dva pjenušca (jedan od malvazije i chardonnaya, a drugi rose od pinot noira i chardonnaya) i Teran iz 1991!!!! O vinima više Carlos na drugom mjestu unutar Vinske priče, a ja ističem moja dva favorita pjenušac rose i teran.
Odlazimo od Kantea zadovoljni. Krećemo prema Udinama gdje bismo trebali sresti Area managera prodaje vinarije Frescobaldi, koji bi nas trebao voditi do San Daniele-a. Nutricionista je miran, ne priča i ima “blažen” izraz na licu. Toliko o kvaliteti kraskih suhomesnatih proizvoda probanih kod Kantea. Zastoj na putu, neažurirani podaci u Helgi i moja rezolutnost na krivom kružnom toku omogućili su nam uživanje u divnim vizurama predgrađa Portogruara i nezaboravan ugođaj industrijske zone Monfalconea. U međuvremenu su se Carlos i Area manager “šešnajst” puta čuli i prvotno nalaženje kod izlaza Udine sud, preselili na Udine nord. Mi smo utvrdili znanje iz područja “Industrijska baština Friulia”, a čovjek je obišao tri četvrtine kupaca u Udinama. No, napokon se nađosmo na izlazu s autoputa. Mahnu nam iz auta da ga slijedimo. “Znaš on ti je svojevremeno bio među najboljim talijanskim relijašima” oglasi se Carlos. Niti uz najbolju volju, uz pokušaje naknadne pameti, ni Zoki, niti ja nismo iz svijesti (možda ta kategorija kod nas dvojice ne postoji?!) uspjeli prizvati bilo kakva sjećanja na tih dvadesetak minuta vožnje po brežuljkastim obroncima Friulianskih Dolomita. No bilo kako bilo eto nas u…
Rujan 10th, 2010 at 14:08
Ispravak krivog navoda
Iako izuzetno cijenim uvaženog kolegu Baretića, autora ove priče, kao sudionik putovanja, moram se ograditi od netočnih navoda izrečenih u ovom članku. Naime,
gospodin Baretić, zaslijepljen Carlosovom izjavom u kojoj Carlos govori da sam pojeo dva kroasana, bez prethodne provjere, brzopleto, objavljuje netočni podatak koji bitno mjenja kontekst članka i nepotrebno navodi čitatelja na pogrešne zaključke. Prava istina glasi da sam pojeo JEDAN (1) a ne dva kroasana, kako je navedeno u tekstu. Žao mi je da se potkrala ta greška inače rijetkogrešnog gospodina Baretića. Ponukan time, provjerio sam sve ostale navode i nisam pronašao netočnih podataka.
Rujan 10th, 2010 at 15:49
Ispričavam se uvaženom kolegi i sudioniku putovanja Zoranu Vodopiji na neoprezno i neprovjereno objavljenom podatku o broju pojedenih kroasana u ranoj fazi, tada još ne zajedničkog putovanja. Šteta je učinjena, vedrica prevrnuta, mlijeko proliveno, Pandorina kutija otvorena. Pogrešne premise, dovedoše do pogrešne konkluzije i tako Zoran postade nutricionist. Jedino što mi prostaje, iako svjestan da to neće popravit štetu proglasiti ga VANCIONISTOM. Istinitost navoda i vjerodostojnost Vinske priče uvijek će mi biti prioritet i za njih sam se spreman boriti do posljednjeg kroasana!
Rujan 10th, 2010 at 16:17
Prihvaćam ispriku uvaženog kolege. Iako je (znatna) šteta učinjena, vedrica prevrnuta (nadam se bez boce), mlijeko proliveno (možda je već ciknulo) stvar je riješena a istina objelodanjena, što je nama, u Vinskoj priči, najvažnije. A da li nutri ili van, u konačnici je svejedno.
Studeni 2nd, 2010 at 06:05
[...] adresu koju je unosio u navigacijski uređaj poznat iz prijašnjih nastavaka Vinske priče (Krk, Cuj,…) pod imenom Helga (copyright by Nutricionsta). Valjda će biti dobro. Jedva čekam nešto [...]