lip. 13 2011

Najbolji restoran u Hrvatskoj zatvorenog tipa, treća posjeta

Foto zapis sa večere u najboljem restoranu u Hrvatskoj zatvorenog tipa, 3. posjeta (1. i 2.)

ili

Večer kad se do Claia nije moglo bez Trapana!

ili

Kako je komunistički apsolutist utjecao na atmosferu u NRUHZT

Iako nekonformist, nekada slijedim tradicionalne principe i ponavljam povijest protiv koje nemam ništa (efikasno). Tako se u post-Vinistra atmosferi, neopterećen organizacijskim obavezama, obično odazivam na pozive na degustacije ‘mog’ tipa. Prvi van-Vinistra-ovski Habanos Moments došao je kao naručen, put u Zagreb, susret sa dragim prijateljima… Ali ovo nije tema  članka već (spontana) treća posjeta ‘Najboljem restoranu u Hrvatskoj zatvorenog tipa’.

Ljutita konkurencija

Na samu informaciju o mogućem odlasku u NRUHZT, pretendent za isti, poštovani Izazivatelj, je ponudio čašu vina neposredno prije odlaska na gorespomenutu cigar-večeru. Nenadani dolazak dragih prijatelja u oblaku plavičastog dima, dignuo je hedonistističku level ljestvicu više, odmah se pali tek dobivena, izuzetno rijetka i jedinstvana Bolivar Inmensas 2002, koja je uz delicije Izazivatelja, čašama Ott Am-Berga 2010 i Hofstätter de Vite 2010 odličan grand entre u hedonističku večer.

Perfidni pretendent na prestižnu titulu pokušao je odličnom atmosferom, vinima, hranom, muzikom i tko-zna-još-čime skrenuti pozornost na činjenicu da aplicira za NRUHZT, i u tome je uspio u mjeri da smo (skoro) zakasnili na cigar-večeru.

Međustanica Galeb

Day-after cigar večere (onoj o kojoj ovdje nije riječ) uputismo se u NRUHZT kojem je prethodila posjeta nekadašnjoj zvijezdi Jugoslavenske flote, danas oronuloj ruini još uvijek zvanoj Galeb, ne bismo li shvatili najdublje tajne hedonističnog poglavara zemlje nekad zvane Juga.

Nekoliko fotki (iako to nije tema ovog članka, bitna je za razumijevanje daljnjih događaja), kiseli osmjesi Razrednog i Glumca ‘govore više od mutastog’ (© Emil Perdec).

Dio ekipe je ranjen osjećajima uzrokovanim izmješanošću povjesnih artifakata, ružnoćom viđenog, kvazi-modernim instalacijama ‘umjetnosti’ i ponajviše razočarani nekadašnjim shvaćanjem krstarećeg luksuza, kiselo i u tišini, napušta ‘spomenik umjetnosti’ veseleći se svjetlijem slijedu događanja.

Trenutni NRUHZT

Iznenadavši pristiglu ekipu, domaćin nudi Clai pjenušac! Da, Giorgio Clai, neokrunjeni kralj maceriranih vina, odlučio je napraviti pjenušac – naravno maceriran. Kušamo eksperimentalno izdanje koje još nije degoržirano pa se stoga, poput Movia Pura, otvara u vodi. Glumac nas zadivljuje spretnošću, elegancijom i stavom. Pjenušac je nježne i ugodne boje mirisa na šumsku jagodu, lagano sirov (ovo nije ni poluproizvod već četvrtproizvod), ali ukazuje na ‘moja prava put’.

Bez Trapana ne možeš do Claia!

Inćuni u savoru, tartarski biftek i Clai Sveti Jakov 2009 sjeli su nam kao ‘šamar budali’.

Fantastična goveđa juha sa taranom zaliječila je sve rane uzrokovane ciknutim Galebom.

Literalna pauza uz Clai Dedicato a Martina 2007 (posljednje tri boce na svijetu su popijene na Habanos Moments Vinistra 2011!?) i cigaru, Rafael González Panatelas Extra. Iako je Bruno Trapan na sigurnom (New York, op. ur.), bez njega se ne može.

Nakon uvodnog dijela programa slijedi post-uvodni kojeg započinjemo neobičnim i odličnim Tomčevim crnim pinotom iz 2008.

Drugi dio ručkovečere započinje kuhanom goveđom i telećom koljenicom uz pratitelje: broskva i hren s jabukom. Vina su supertoskanci Flaccianello della Pieve 2004 i Gratamacco 2001. Unaprijed smo napali domaćina sa činjenicom da tako snažna i strukturirana vina ne idu sa ‘barenim mesom’ i ‘nuzproduktima supe’. Kao i uvijek do sada, kada je gastronomija (osim kineske) u pitanju, bili smo u krivu. Marak!

Gosti, iako oduševljeni i siti dosadašnjim delicijama, pokušavaju provocirati domaćina pričama o ‘iskonskoj gladi’. Vade se spremni steakovi koji su propisno pacani (u, zasad, tajnom umaku) zvanom provokatorski. Grattamacco naravno ide.

Kulminacija večeri, sada zaista potpuno siti, uz zalazak sunca, vade se ‘ozbiljnije’ cigare koje je pribavio dežurni Djeda Mraz još i poznat kao Razredni, Cohiba BHK 54. Na prvu trećinu ‘ne tako loše’ cigare, poslužuje se kolač dizajniran po vinu! Vino je Recioto della Valpolicella, Acinatico 2005 proizveden rukama (nogama?) osobenjaka Stefana Accordinija koje bi se, na neki način moglo povezati sa Giorgiom Claiem. Školski primjer sljubljivanja hrane i vina – a u ovom slučaju, i cigare. Osnova kolača je čokoladni biskvit sa višnjama.

Od polovine cigare pa do kraja pije se ‘nepostojeća boca’, ‘vina kojeg nema’, ‘savršeno vino za cigaru’, Clai Dedicato a Martina 2007.

I tako smo preko Andre Bretona, Josipa Broza, Giorgia Claia, Tomislava Tomca i uz neprocjenjivu ulogu nezaobilaznog Brune Trapana, stigli do zasluženog počinka. No prije sna jedan pogled na Učku, jer mjesto na kojem jesmo to omogućava i zaslužuje.

 



4 komentara to “Najbolji restoran u Hrvatskoj zatvorenog tipa, treća posjeta”

Napišite odgovor