velj. 13 2012

Šember, Rajnski rizling 2009

Šember, Rajnski rizling 2009, vrhunsko vino, plešivičko-okićko vinogorje

Boca je burgundijska, moćna, gotovo pretenciozna. Čep je pluteni, no po dužini i kvaliteti zaostaje za bocom, rekao bih. Gledajući bocu dobio sam asocijaciju na četiri južne općine Cote de Beaune, a ne na Mosel ili Alsace, najbolje lokacije za sortu koja je naznačena na etiketi – rajnski rizling…

…U svijetu, osim u nas i u nama graničnim zemljama, samo rizling. U Italiji se naziva Riesling renano, u Austriji Rheinriesling, u Sloveniji Renski rizling, da se razlikuje od graševine, koja se tamo naziva Riesling italico, Welschriesling i Laški rizling. Taj smo princip preuzeli i mi, makar graševina u nas nema naziv koji bi bilo čime (osim genetskim porijeklom) podsjećao na rizling.

Kada se kaže rizling, prvo pomislimo na Njemačku i dolinu rijeke Rajne i Mosela. Alsace je druga relevantna regija, kada se govori o rizlingu. ‘Zadnjih’ godina na svjetskoj rizlinškoj karti pojavili su se Rizlinzi iz Austrije (Wachau, prvenstveno, ali i Wagram i Kamptal), nešto švicarskih, luksemburških i talijanskih (Južni Tirol), nešto njih sa sjeverno-pacifičke obale SAD-a i Kanade, Tasmanije, Australije i nešto sitno iz Novog Zelanda i Južne Afrike.

Rizling je 20-ta sorta po zasađenosti u svijetu, na cca 50.000 hektara, od čega je gotovo polovica u Njemačkoj. Drago mi je da se posljednjih godina na vinskoj sceni Hrvatske pojavljuju rizlinzi sve bolje kvalitete, posebno sa Plešivice (Tomac, Korak, Šember…), Zagorja (Bolfan…), Slavonije (Enjingi…)…

Mirišem čep. Sve u redu. Radoznalo pomirišem bocu. Eksplozija kompleksnosti. Razmišljam o čaši. Natočit ću u poveću degustacijsku i u burgundijsku i vidjet koja više pristaje ovom rizlingu. Ostavljam vino netom doneseno iz frižidera, da malo prodiše…

…Kažu da je pretposljednja faza hedonističkog navlačenja na tekućinu zvanu vino, kad od bijelih vina pijete samo rizlinge, a od crnih samo crne pinote. Rizling zovu i carom bijelih vina. Svako pojednostavljivanje je početak greške. I zubaca zovu carem, a lovratu kraljicom, a ja umjesto kraljevskog para, biram kovača i škarpinu, ako su svi jednako svježi naravno.

Unatoč mogućnosti greške, priznajem da vrlo rado i vrlo često probam i pijem rizlinge.

“Kao i svi koji se ne razumiju u prava vina”, rekao mi je Giorgio Clai dajući mi par  boca jako, jako dobrih austrijskih rizlinga, na poklon.

U čemu je stigma rizlinga i zašto neki pravi “znalci”, ne cijene rizling kao sortu i vina od nje?

“Rizling je poluaromatična sorta (neki autori smatraju da je i aromatična), a od takvih sorti «svatko» može napraviti dobro vino”, kažu “znalci”.

Rizling najčešće raste uz rijeke i u hladnijim i područjima s vlažnim jesenima, a kako je iz treće epohe zrelosti, u pravilu kad je tehnološki zreo ima na sebi botritisa. Rijetke su i posebno su cijenjene berbe u Mosellu na pr., bez botritisa. “Pravo vino ne smije imati botritisne note, to je za predikate!”, opet će “znalci”.

Rizling kao sorta nakuplja izuzetno visoke kiseline, nije “ekstraktna sorta” i izuzetno mu stoga pristaje mali ostatak šećera (u Njemačkoj se suhoća vina određuje ostatkom neprevrela šećera u odnosu na ukupne kiseline, a ne brojem grama po litri.).

“Prava, velika vina moraju biti suha, kao barut. Lako je ostatkom neprevrela šećera prekrivati nedostatke u vinu. Osim toga, zna se kako se sprečava da preostali dio šećera ne krene fermentirati u boci. Sumporom!” poentiraju “znalci”. “A, pravo vino treba imati što manje sumpora.”

Rizling kao sorta, barem stilistika kojom se on probio do nepca najvećeg dijela potrošača, ne trpi previše drva. Najčešće se radi u inox tankovima, a pojedini proizvođači u Njemačkoj, a nešto više njih u Alzace-u koriste veliko drvo (od 5.000 litara naviše), najčešće kod botritisnih godina i viših predikata. Najveća kvaliteta stilskog izričaja rizlinga kojim se probio na poziciju “cara” je zadržavanje izuzetno kompleksnih primarnih aroma (pa onda i okusa) grožđa u vinu. Znamo da su najveći “neprijatelji” primarnih aroma, temperatura kod fermentacije i alkohol. Što je temperatura viša i što je alkohol viši, sekundarne, fermentativne arome prevladavaju nad primarnim, grožđanim. Također je identičan slučaj sa duljinom maceracije (izlučivanje tvari iz kožice i koštice bobice). Što je ona dulja, fermentativne i tercijarne (arome koje nastaju odležavanjem vina), postaju dominantnije.

…O svemu ovome razmišljam dok promatram vino u čašama. 2009. je velika regularna godina ili barem ne stresna godina kao što su svaka na svoj način bile 2010. i 2011. Vino je rađeno od kasno branog grožđa, fermentacijom na vlastitim kvascima u inox kacama, 30-ak sati maceriralo, a nakon toga odležavalo na finom talogu 4 mjeseca. Pretočeno u velike bačve (2.000 lit) u kojima je odležalo 14 mjeseci, napunjeno u boce i nakon cca dva mjeseca pušteno na tržište.

Cijena mu je u vinariji 110 kn, a u Zagrebu se može nabaviti u vinariji Jabuke & Ruže (Kurija, do restorana Baltazar).

Jake, moćne zlatnožute boje sa živim zlaćanim odsjajem. Kristalno bistro i vrlo gusto, lijeno se razvlači čašom.

Izraženog intenziteta i fine kakvoće mirisa. Jedan od kompleksnijih noseva zadnjeg perioda sjećanja. Žuto zrelo i sušeno voće (ananas, dunja, marelica..), žuto sušeno cvijeće, borove iglice, žalfija, ušećerena korica naranče, med od kadulje, ružmarin… Kod drugog nosa i nakon zagrijavanja “uštipnuo” me lagano alkohol, razotkrivajući deklariranih 13,4 %. Miris traje i razvija se, stalno se otvarajući.

Vino je suho, toplo i djelomično mekano, svježe, prisutni tanini i djelomično okusno.

Kvalitet okusa je djelomično fin, jakog intenziteta i dugotrajan. Voćne i začinske arome ponavljaju se na nepcu. Vino je djelomično harmonično (bolji mi je nos od nepca), djelomično uravnoteženo (vino je ‘tvrdo’ – kiseline i tanini dominiraju nad ‘mekom’ alkoholnom stranom.)

Vino izuzetnog potencijala starenja. Iz perspektive životnog vijeka, još je vrlo mlado.Treba ga sakriti sam od sebe i probati nakon dvije godine, kada ćemo vjerojatno zaključiti da može slobodno još najmanje toliko, a da ne dođe do optimuma. Kiseline će ga nositi, tanini će se izglačati, drvo ugladiti i vino će dobiti na užitnosti i eleganciji.

Vino treba poslužiti u nešto široj degustacijskoj čaši (šira burgundijska nepotrebna) i na temperaturi od 10-12 0C. Na višim temperaturama dominira drvo i u kombinaciji sa izuzetno visokim kiselinama, daje u afteru dugotrajan gorki završetak! Sličan problem kod viših temperatura ima i Tomac Rizling Amfora 2009.

Vino je vrijedno pažnje, predstavlja izuzetan kušački, možda ne toliko hedonistički doživljaj. Da li je ovakav stilistički izričaj rizlinga vama drag, ostaje da sami procijenite, no vino svakako treba kušati.

I tako ja ovim opisima ratujem sa sobom i čitateljima i kako reče Đole u Eleonori:

…Pogrešno uklopljen stil, kinesko posuđe, salvete heklane, model iz izloga, a cipele od preklane,

no, rizling sve to poravna…

I da, vjerojatno vas zanima, što kažu znalci, koji je posljednji stadij “navlačenja”, poslije rizlinga i crnog pinota? Šampanjac! Tada se pije samo šampanjac!!!



10 komentara to “Šember, Rajnski rizling 2009”

  • jurica kaže:

    Ovo je primjer kako precizan dojam o vinu ne mora biti suhoparan obdukcijski izvještaj nego izvanredna vinska priča.

  • Gogo kaže:

    Ne samo to, članak je i odličan prilog širenju opće vinske kulture. Volim tu edukativnu crtu u Darkovim tesktovima 🙂

  • vinopija kaže:

    Upravo u duhu širenja opće vinske kulture imam par podpitanja…
    ? Mosell ?
    ? Alzace ?
    Zatim, što znači da Rizling nije ekstraktna sorta i kako se definira poluaromatična sorta u odnosu na, pretpostavljam, nearomatičnu i aromatičnu prema kojem već razvrstavanju?

  • Patti kaže:

    @vinopija
    kaj nisi nikad pio šampanjac Paul Roger? Fakat si sitničav. Sisek i Tribaumer su puno tolerantniji po pitanju viška i manjka slova.

    @darko
    ”Vino izuzetnog potencijala starenja. Iz perspektive životnog vijeka, još je vrlo mlado.Treba ga sakriti sam od sebe i probati nakon dvije godine, kada ćemo vjerojatno zaključiti da može slobodno još najmanje toliko, a da ne dođe do optimuma.” Znači, ovo je vino s izuzetnim potencijalom starenja i za čuvanje idućih 5+ godina? Koji epitet ide uz hrvatska vina koja mogu odležavati 10,15 ili 20 godina (i postoje li takva prema vašem iskustvu)?

  • darko kaže:

    Pozdrav i zahvala Jurici i Gogu!

    Pozdrav i zahvala Trifu! Morat ću stvarno više pazit ili angažirat Moranu!!!!

    Rizling nije ” ekstraktna ” sorta = velika većina rizlinga su vina slabog do srednjeg tijela.

    Aromatične sorte su one čije grožđe sadrži kemijske spojeve u količini i intenzitetu takvom da neovisno o načinu prerade i odležavanja vina možemo mirisom vrlo lako pogoditi sortu. Kod takvih sorti ( muškat, traminac…..)grožđe miriše i ima okus kao i vino.
    Sauvignon blanc, rizling….poluaromatske sorte
    Chardonnay, malvazija……nearomatske sorte

    Pozdrav i zahvala Patti-ju!

    Plus pet i tri koliko je već staro, i “najmanje toliko da ne dođe do optimuma “, dakle to može ići preko deset.

    Uz vina koja mogu odležavati 10, 15 ili 20 godina može ići atribut arhivska i po mom iskustvu ima ih u Hrvatskoj, čak sam o njima pisao.

  • vinopija kaže:

    Hvala na objašnjenjima Barba. Prešao bi preko tipfelera da se ne ponavljaju i da nije Manjada komentirao “edukativnu crtu”… Ja kao entuzijast nemam taj imperativ da pazim na svako slovo, ali netko tko funkcionira kao edukator bi morao imati.
    Vezano uz klasifikaciju na ne/polu/aromatske sorte… naišao sam i na drugačije podjele upravo na navednim primjerima. A naišao sam i na monosortna vina istih sorata koje me tjeraju da se pitam koliko je ta podjela uopće korisna i potrebna, a bojim se i opasna.
    Čak i ova ekstraktnost kod Rizlinga… poneki Alte Reben/Spätlese će malo uzdrmati te postulate (neki Sauvignoni pogotovo) dok s druge strane mnogi načelno objavljuju na etiketama opis kriminalno tankog i šupljeg poptuno flah vina kao srednjeg do punog zato jer je prema literaturi eto, spada u “ekstraktne sorte”.
    Čini mi se da je sve skupa konzumentu barem otprilike korisno like an asshole on my elbow ili poput slavne podjele na stolna/kvalitetna/vrhunska vina 😉 Još više me brine utjecaj tih “zakonitosti” na vinare i enologe. Čini mi se da je Klaudio Jurčić u nekom neformalnom razgovoru spomenuo “kako sad (na sljedećem stupnju obrazovanja koje pohađa) mora zaboraviti sve što je naučio”…

  • buonsangue kaže:

    “Tipfeleri koji se ponavljaju” (ridam od smijeha)… Direktore, Vi ste majstor drevne kineske vjeshtine diplomatske formulacije 🙂

  • vinopija kaže:

    🙂 Dakle, apeliram na ispravak… ako je Svijet u čaši nakon mojeg apela mogao korigirati svoju ne/polu/pismenu formulaciju o oprezu s alkoholom na samoj naslovnici, nadam se da će to svetoj trojki biti tričarija 😉

  • jurica kaže:

    Mosel ili Mosell. Nije to tak strašno. Strašnije je što se kod nas svakakvi muljatori u fensi restoranima utapaju u predikatima Tschida i Feiler-Altingera ne pitajući za cijenu, a pošteni vinoljupci ako žele uživati u takvom vinu moraju moliti prijatelje gastarbajtere da im na povratku kući prešvercaju par boca u prtljažniku automobila.

  • darko kaže:

    Apel prihvaćen! Ispravljeno! Hvala tebi i Patti-ju.

    Neke su sorte po svom genetskom potencijalu aromatične, neke nisu, neke nakupljaju više kiseline, neke manje, neke su tanične, neke nisu, neke zriju ranije, neke kasnije…… To je naprosto tako i te je informacije dobro znati.Ne treba ih primjenjivati izdvojeno ili kao dogmu, već u skopu ostalih informacija koje imamo o vinu. To ne znači da će svako vino napravljeno od tanične sorte biti i taničnije od onog napravljenog od sorte koja je manje tanična, ili….
    Mislim da će se i kušači i vinari moći nositi sa tim podjelama i ne vidim razloga za tvoj strah.
    Klaudio Jurčić je upisao Austrijsku Vinsku Akademiju -AVA u Rustu, školu koju završava ( piše diplomski) jedan od ” svete trojice” i za čije se polaznike u pravilu organiziraju Masterclass tečajevi koje pohađamo i o kojima pišemo ( Barbu švercamo kao ” sporomisleći intelektualni balast”). Ta je škola jedna od par njh u Evropi, čija diploma omogućuje školovanje za MW ( Master of Wine ), a uvjet za upis su položene sve tri razine sommelierskog tečaja i položen prijemni. To je suštinski isti program, samo sa puno širim i dubljim pristupom. Vjerojatno je u tom kontekstu spomenuo svoje školovanje Klaudio.
    Ne znam što ti je trebalo imenovanje osobe koja je “čini ti se nešto rekla u neformalnom razgovoru”, no kad sagledam kontekst, zapravo znam.
    Pozdrav od Barbe i vidimo se nadam se na baranjskim crnjacima u Areni!

Napišite odgovor