Davno je prošlo Omišaljsko predavanje i praktikum za prvu razinu sommeliera, kada sam slušajući prof. Sokolića i gledajući Nenada Kukurina shvatio kako u biti ništa ne znam o vinskom svijetu. Prošlo je od toga desetak godina, puno sam od tada proputovao, puno toga kušao, a bogami i popio, i sam ponekad učestvujem u tečajevima za prvu razinu kao predavač, jeo sam i pio u gotovo svim ponajboljim evropskim restoranima (osim britanskih), služio me u sali Serg Dubs dok je radio kao voditelj servisa u Auberge d Ill-eu, proputovao sam sve važne evropske vinske regije i još uvijek ponosno tvrdim kako ništa ne znam o vinskom svijetu. Vinski i ne samo vinski svijet je nikad pročitana knjiga, kojoj svake godine tisuće autora, novih i starih, dodaju nove stranice, svaka berba je nova priča, dolaze novi vinari, novi restorani, novi trendovi, novi kritičari i što je najvažnije proizvode se nova vina. Da bi nešto mogao znati o vinima možeš biti doktor agronomije i ne kušati niti jedno vino, ali ne možeš biti sommelier, a da ne kušaš vina. To je istina nužan, ali ne i dovoljan uvjet da bi netko bio sommelier. Znam neke sommeliere koji smatraju da im je diploma tečaja prve razine doživotno zagarantirala status sommeliera i vrlo malo kušaju vina, posebno strana, a o daljnjoj edukaciji da i ne pričamo. Isto tako poznam puno ljudi koji uglavnom piju vina, ne kušajući ih, jer ne posjeduju znanja i vještine koje bi im omogućile da kušaju vino. Da skratim – da bi bio sommelier moraš položiti tečajeve i moraš kušati vina. Uz ova dva uvjeta po meni je potreban treći najvažniji, a to je spoznaja da malo znaš, koja te tjera na samoobrazovanje.
Više
