  |
“Onoliko si sujetan, koliko ti pameti nedostaje!” Promrljah sebi u bradu, sjedajući za laptop. Prošlo je točno mjesec dana od prezentacije nove berbe vina Giorgia Clai-a u restoranu Dubravkin put u Zagrebu. “Širok osmjeh, bez zlatnog zuba” i šarmantno pametne okice Željke Klemenčić dočekale su me već na ulazu u restoran. “Barba, to ćeš ti napisati za novi broj Mrvice! Ako netko to može, to ti možeš. Nema smisla da ja ili netko drugi to radi, kraj tebe živog…”
Teče potok ispod šetnice na Slatini, ‘jugo gloje steni’, opatijski zalasci sunca su sivo smeđi, nema roskastog kičig ugođaja iza statue Zvonka Cara, za mnoge prve asocijacije na Opatiju, nema ni kristalno plavo zelene boje kvarnerskog mora, koje se tmasto i uljnato razlijeva ispred Opatije i tek mu bjelkaste krijestice, sitni vez olujnog juga dodaju malo dobroćudnosti na inače zloćudan i opak izgled. Kiše ovih dana na Kvarneru ima više no sljedova u Chef s table večeri koje organizira poduzetni i kreativni kuharčina Tom Gretić u svojoj rovinjskoj gastro bazi restoranu Wine wault hotela Monte Mulini, a slijeva se na Kvarner u količini i intenzitetu Trapanovih postova na Facebooku.
2006., 2007. i 2009. tri su teoretski raspoloživa godišta crvene perjanice Borisa Šuljića hotelijera i vinara s Paga. 2008. Boškinac se nije pojavio na tržištu, a 2009. upravo izlazi i njeno prvo predstavljanje je 23.10. u restoranu Kukuriku, u Kastvu.
Boškinac je hotel, restoran i vinarija u Novalji na otoku Pagu. Ime su dobili po obiteljskom nadimku Borisovog djeda čija su slika i stihovi ispred recepcije hotela, a činjenice da vino nosi naziv Boškinac (isto ko did) i da ga u berbi 2008. nije bilo, govore o pristupu, ali i očekivanju koje Boris ima od ovog vina. Boškinac je odmah po izlasku na tržište bio jako dobro prihvaćen od ‘grada i od svijeta’.
Obećano u pretprošlom postu, učinjeno. Na Dan neovisnosti uz lagano pirkanje sjeverca i nešto manje lagan sunčev blagoslov, na terasi restorana Rivica u Njivicama, uz ljubopitljive poglede i cinične komentare zagrebačkih vikendaša, koji su ispili svoju posljednju ovogodišnju otočku kavu i uz “Kaj vam treba tulike čaša?.. i.. Ko kontrolira kelnera da vam furt ne nosi isto vino?!!”, otišli put mosta i zaborava do Uskrsa sljedeće godine.
O da, kasnim! Događaj se zbio davno (12.8.2012) a članak (fotke) tek sad. Pa što, ništa nije izgubljeno. Evo nas, nakon odmora opet u mašini…
Dragi čitatelji!
Pred nama su dva najtoplija ljetnja mjeseca, u kojima namjeravamo smanjiti učestalost objave postova na Vinskoj priči. Kupajte se, odmarajte, radite, uživajte u vinima i dobroj hrani i do čitanja, najkasnije u rujnu!
Žlahtine iz 2011.
U članku Malvazije u vremenu i prostoru 2 pokušali smo ocijeniti kako su se najjači brendovi istarske malvazije nosili s berbom 2011., a u današnjem ćemo to pokušati učiniti i sa žlahtinama.
Žlahtina je autohtona bijela sorta do nedavno sađena isključivo u Vrbničkom polju na otoku Krku. Posljednjih se godina njezini nasadi sele i u Bašćansku dolinu na otoku, ali i preko puta Vrbnika u Vinodolsku kotlinu. Doznajemo da će se ti ‘kopneni’ nasadi žlahtine ovih dana znatno proširiti i da jedan veliki vinar iz Slavonije sadi na području Novog Vinodolskog gotovo dvadesetak hektara žlahtine!!!
Vlado Krauthaker je jedan od prvih vinara koji je ranih devedesetih prošlog milenija (stoljeća) ušao u privatne poduzetničke vode. Danas je to respektabilna vinarija s pedesetak hektara u vlasništvu, dvadesetak u koperaciji, godišnje proizvodnje od oko 650.000 boca.
Ako ga pitate koliko ima sorti u svojim vinogradima i etiketa u komercijalnom portfelju, inače uvijek precizni Vlado se zamisli, nasmije. Gotovo svaka berba nosi neku novu sortu ili etiketu. Zaključili smo da se i u jednom i drugom slučaju radi o brojci između 20 i 30. I ova je prezentacija donijela prvo vino u vinariji Krauthaker iz sorte Muškat žuti, poslužila mu da testira ukus publike i pomogne mu u odluci da li da neka vina (chardonnay, sivi pinot, sauvignon) da na tržište kao vina s posebnih položaja ili rađenih posebnom stilistikom ili da da ih pomiješa u jedno jednosortno vino. Više
Prvi tekst o tehnikama koje bi svaki vinar trebao znati našeg gosta makarskog Likara, izazvao je prilično zanimanje i bio dosta čitan. Prije najavljenog drugog dijela nekoliko ‘redakcijskih’ napomena.
Kao što naziv posta kaže, radi se o deset tehnika u proizvodnji vina, za koje autor smatra da bi ih svaki vinar trebao znati. Dakle ne nužno primjenjivati, već svakako poznavati.
Da li ih, (ili će ih netko) primjenjuje (primjenjivati) to je stvar njegovog odabira temeljenog na afinitetima, nivou spoznaja, tehnološkim, prostornim, financijskim i mnogim drugim čimbenicima. U tom smislu postovi ne predstavljaju naputak, još manje ‘Sveto pismo’, već su prvenstveno dnevnik spoznaja jednog diletanta zaljubljenog u vino.
Sve je to napisano u postu, no nije na odmet ponoviti.
Hvala što pratite Vinsku priču i uživajte uz drugi nastavak.
Darko.
(57) (2) (51) (34)
