sij 3 2011

Najbolji restoran u Hrvatskoj zatvorenog tipa, druga posjeta

Foto zapis sa večere u najboljem restoranu u Hrvatskoj zatvorenog tipa, 2. posjeta

ili

Večer kad se Amfora Tomac 2007 pila kao aperitiv i uz čvarke!

Članak na Vinskoj priči pretencioznog naslova Najbolji restoran u Hrvatskoj zatvorenog tipa (a potom i Prorok u vlastitom selu, serijala Tamo gdje se osjećamo dobro) izazvao je burne reakcije i pokrenuo niz nezaustavljivih događaja…

Prvo su se javili blogeri čija je rasprava na stranicama članaka u konačnici rezultirala prvom spontanom okupljanju blogera sličnomišljenika SBO (Manjada, Gruwoman; Gastrolada, Eno-gastro mama, Vinopija…). To će se druženje očito nastaviti na strah i trepet ugostiteljskih objekata koje će SBO-ovci pohoditi.

Onda su se pojedini eno-gastro ljubitelji, čitatelji Vinske priče, osjetili izazvanima i pokušali (vrlo uspješno) podmititi neke vinskopričere ponudivši im alterativnu uslugu u (vlastitom) restoranu zatvorenog tipa koja, htjeli to priznati ili ne, vrlo ozbiljno konkurira prvotnoprozvanoj gastro Meki gorespomenutog mjesta.

Izazivač NRHZT: panceta od tune (eksplodirajuća), ozbiljni izazov

Rukavica je bačena (mlijeko proliveno a čaša razbijena) i povratka nema. No sjećanja neizostavno blijede pa je posjet NRHZT trebalo ponoviti, ne bi li se uvjerili u valjanost naslova i pripremili za posjet izazivačima licence. Ovoga puta, ručkovečera je bila u čast gostu koji je sa ribom na Ti. Domaćin je mudro odlučio – ako nema škampa (a nije ih trenutno bilo) idemo na hard menu. I bješe tako…

Malo slavonskih (dijetnih) čvaraka gladnim putnicima – namjernicima jako gode.

Kao što je kod Domaćina i uobičajeno, kod vina nema kompromisa i – odmah u glavu – Tomac Amfora 2007, jedno od trenutno najboljih hrvatskih vina.

U nastavku, superfini tartar, izuzetno harmoničan i nepikantan (taman).

I tada je krenula ‘Clai-jevska večer’. Malvazija (Clai, Sveti Jakov, 2009), savršeno uz tartar.

Juha brejk. Fina juhica od krumpira i griza sa svježim peršinom zvana Šibiba juha.

Njoki sa gulašem. Fini, pravi, domaći (krumpir iz Begovog Razdolja) i iznenađujuće pikantni…

…a pikantnost traži ozbiljnog ‘perača’, Clai, Ottocento crni, 2008.

Nastavak sa ‘starijim i ozbiljnijim bratom’, Clai, Brombonero, 2008, po nekoliko uvaženih poznavatelja, najbolje ikad napravljeno hrvatsko vino (barem do sada). Šteta što je ova jedna od možda 4 boce koje još postoje. A i činjenica da je napravljeno isključivo od refoška (terana?) otvara neka pitanja…

Napokon slatko. Oni isti fini pikantni njoki (napravljeni ručno od krumpira iz Begovog Razdolja) više nisu pikantni, uvaljani u krušne mrvice prepržene na putru i sa dodatkom domaćeg džema od kajsije, pravo su (i ugodno) iznenađenje, jedno u nizu.

Vino radna naziva MeđuClai, pravog i manje čitljivog Feiler-Artinger, Berrenauslese, 2008 odlično paše uz slatko-slane njoke.

I poslije deserta afterdesert. Kombinacija prhkih kiflica (koje bolje idu uz austrijanca) i kotonjate, state-of-the-art deserta negdje znanog i kao sir od dunje uz koji prirodno ide…

…Clai, Tassel. Nakon čuvene inačice sa ‘voštanim čepom’ iz 2003, najbolje slatko izdanje od Claia.

Konkurenciji NRHZT vraćena je rukavica i dignuta ljestvica. Jedva čekamo poziv na dvoboj.


Tagovi: ,

Članak je objavljen Ponedjeljak, 3 siječnja, 2011 u 06:00and is filed under . Možete pratiti odgovore na komentar preko RSS 2.0. Both comments and pings are currently closed.

6 komentara to “Najbolji restoran u Hrvatskoj zatvorenog tipa, druga posjeta”